Papirić sam čitala nekoliko puta. Na kutijama je bio isti dan i mjesec, ali različita godina. Brojevi cipela rasli su od dječijih do onih koje bi nosila odrasla djevojka. U posljednjoj kutiji ležala je i fotografija mog brata, snimljena prije nego što je poginuo. Nisam znala da je imao dijete. Sestra i ja odrasle smo slušajući da iza njega nije ostao niko.
U očevim papirima našla sam presudu o starateljstvu. Bratova kćerka živjela je s majkom u drugom gradu. Poslije bratove smrti njena majka nije željela kontakt s našom porodicom, a otac je poštovao tu granicu. Svake zime kupovao je cipele za unuku koju nije upoznao. Znao je njenu veličinu jer je jedna zajednička poznanica povremeno slala vijesti. Nije joj slao poklone; govorio je da dijete ne smije postati mjesto na kojem se odrasli svađaju.
Pronašla sam tu poznanicu. Rekla mi je da je djevojka prošlog mjeseca sama potražila djeda. Došla je u kuću, ali ga nije zatekla. Otac je tada već bio u bolnici i nikome nije rekao da očekuje posjetu. Zato je na brzinu napisao poruku koju sam našla: nije želio da djevojci prvi susret s našom porodicom počne objašnjenjem zašto je sedamnaest godina kupovao nešto što nije smio dati.
Pozvala sam je. Nije tražila cipele ni nasljedstvo. Pitala je kakav je njen otac bio kao dječak. Sestri i meni bilo je teško govoriti o bratu kojeg smo izgubile, ali smo sat vremena nabrajale njegove glupe šale, omiljenu pjesmu i način na koji je uvijek čuvao posljednji komad kolača za nekog drugog. Onda sam joj rekla za kutije. Dugo je ćutala i priznala da je došla dan nakon djedove sahrane, vidjela svjetlo u podrumu i otišla prije nego što je pozvonila.
Kad smo se konačno srele, nije ponijela sedamnaest pari cipela. Izabrala je prvi, najmanji par i očevu fotografiju. Ostale smo ostavile u kutijama dok zajedno ne odlučimo šta s njima. Rekla je da joj je žao što nije upoznala djeda. Odgovorila sam da i meni jeste, ali da sada barem imamo priliku upoznati nju.
