Mačka je gledala pravo u ugao sobe, ukočena, s podignutim leđima. Na ekranu se pokrivač ponovo pomjerio. Ovog puta probudila sam muža prije nego što sam utrčala do bebe. Provjerili smo ormar, prostor iza vrata i prozor. Sve je bilo zatvoreno. Uzeli smo dijete kod sebe i ostavili svjetlo upaljeno.
Ujutro smo pregledali sačuvani snimak. Ruka se vidjela svega dvije sekunde: blijedi prsti i taman rukav. Nije ličila na moju ni na muževljevu. Uređaj smo isključili i pozvali čovjeka od kojeg smo ga kupili. Čim sam spomenula ruku, pitao je u kojoj smo sobi postavili kameru. Nije pitao šta se tačno dogodilo.
Rekao je da je kamera pripadala njegovoj majci, koja ju je koristila dok je čuvala unuku. Poslije njene smrti uređaj je mjesecima stajao u kutiji. Predložio je vraćanje na fabrička podešavanja, kao da je neka stara memorija mogla objasniti našu mačku i posteljinu koju sam kupila prošle sedmice. Muž je uređaj ipak resetovao.
Te večeri postavili smo ga u praznu dnevnu sobu. Beba je spavala između nas u svojoj korpici. Na ekranu se dugo ništa nije događalo. Onda se naslon fotelje blago ulegao, kao da je neko sjeo. Čula se ista kratka škripa koju sam slušala kada bih noću dojila. Muž je bez riječi izvukao utikač iz zida.
Sutradan je prodavac došao po kameru. Pokazala sam mu kadar ruke i vidjela kako mu lice mijenja boju. Prepoznao je rukav džempera u kojem je njegova majka sahranjena. Ne znam da li je bio iskreno preplašen ili nam je pričom pojačao strah. Znam samo da je odbio uzeti uređaj dok je u njega bila uključena baterija.
Vratio nam je novac i odnio kutiju. Sedmicu smo konačno spavali mirnije. A onda sam jedne noći na običnom telefonu snimila mačku koja je ponovo zurila u isti ugao. Dok sam pregledala snimak, začuo se tih ženski glas: „Ne budi je, tek je zaspala.“ Muž kaže da je glas došao s televizora. Televizor je bio ugašen. Biste li tražili razumno objašnjenje ili biste poslije ovoga napustili stan?
