Na ekranu je zaista bila poruka s mojim imenom. „Uzela sam, vratiću“, pisalo je iznad iznosa od dvije hiljade eura. Jetrva je pobjednički pogledala oko stola. Ali ispod slike razgovora ostala je vidljiva traka aplikacije za uređivanje. Zamolila sam je da otvori pravi razgovor, umjesto fotografije.
Pokušala je da uzme telefon. Svekar je ustao i rekao da ga ostavi na stolu. Nije stao u moju odbranu zato što mi je odjednom vjerovao. Prepoznao je iznos: prethodne sedmice on joj je dao taj novac za pregled koji je, prema njenim riječima, morala hitno obaviti u privatnoj klinici.
Tražio je račun. Jetrva je rekla da ga je bacila, pa da ga čuva njen muž, pa da će joj klinika poslati kopiju. Svi smo slušali kako se priča mijenja. Ja sam otvorila naš razgovor na svom telefonu. Posljednja poruka bila je njen recept za pitu, poslan prije mjesec dana. Nikakvog priznanja nije bilo.
Njen muž je tada priznao da je novac otišao na ratu njegovog duga. Nije se liječila; njih dvoje su pokušavali da sakriju problem, a mene izabrali jer sam tih dana jedina svratila kod njih. Mislili su da ću, kao i ranije, prećutati poniženje radi mira u porodici. Moj muž je gledao u stolnjak.
Rekla sam da me od njihovog duga više boli njegova spremnost da traži moje izvinjenje prije nego što me išta pita. Nije dovoljno kasnije reći da nisi znao. Pred istim ljudima pred kojima me pustio da budem lopov morao je priznati da me nije saslušao. Učinio je to, ali mi se ruke nisu prestale tresti.
Jetrva je sutradan poslala kratko „izvini“, uz molbu da ništa ne pričam dalje. Odgovorila sam da neću širiti njihovu nesreću, ali da ću ispraviti svaku laž o sebi. Svekar im je ponudio pomoć uz potpuni uvid u dugove. Ja više ne ulazim u njihovu kuću sama. Da li biste prihvatili izvinjenje od nekoga ko vas svjesno optuži za krađu da bi zaštitio sebe?
