Kada sam ugledala datum na papiru, osjetila sam kako mi se noge odsijecaju. Planirali su da me odvedu u dom za stare već narednog ponedjeljka. Do tada su imali samo četiri dana da me natjeraju da potpišem dokumente i predam im sve što sam cijelog života stvarala.
Na spisku su bile moje stvari, odjeća, lijekovi, pa čak i napomena da mi ne treba nositi porodične fotografije jer bi me, kako su napisale, „samo dodatno uznemiravale“.
Najviše me zaboljelo što je pored stavke „kontakt s porodicom“ moja rođena kćerka napisala: „Ograničiti posjete dok se ne prilagodi.“
Sjela sam na stolicu i zaplakala. Nisam plakala zbog stana, novca ili nakita. Plakala sam jer sam shvatila da me jedino dijete, za koje bih život dala, želi ukloniti iz vlastitog doma.
Ali tada sam odlučila da više neću biti bespomoćna majka koja sve oprašta.
Sljedećeg jutra otišla sam kod advokata. Ponijela sam sve papire, bankovne izvode i fotografije spiska koji sam pronašla. Savjetovao me da ništa ne potpisujem, da zaštitim dokumente i prijavim nestanak novca i pokušaj prevare.
Istog dana promijenila sam pristup svojim računima i sve važne papire sklonila na sigurno. Kćerki nisam rekla ni riječ. Ponašala sam se kao da ništa nisam čula.
Te večeri vratila se kući s onom ženom. Sjele su u dnevnu sobu i počele mi objašnjavati kako sam umorna, kako zaboravljam stvari i kako bi bilo najbolje da neko drugi preuzme brigu o meni.
„Mama, samo želim da budeš sigurna“, govorila je kćerka dok me držala za ruku.
Gledala sam je u oči i pitala: „A gdje ću ja živjeti kada prodate moj stan?“
Blijedjela je pred mojim očima.
Njena prijateljica odmah je skočila i rekla da umišljam, da nisam dobro razumjela papire i da bi možda trebalo da odem na pregled.
Tada sam iz torbe izvadila kopije dokumenata.
„Sve znam. I za stan, i za novac, i za ponedjeljak.“
Kćerka je počela plakati. Govorila je da je bila očajna, da duguje novac i da je ta žena obećala da će joj pomoći da započne novi život.
Ali onda se dogodilo nešto što nisam očekivala.
Moj sedmogodišnji unuk, koji je stajao iza vrata, potrčao je prema meni i čvrsto me zagrlio.
„Bako, nemoj da ideš! Mama je rekla da te više nećemo viđati, a ona teta mi je obećala novu sobu kad ti odeš.“
Srce mi se slomilo.
Podigla sam pogled prema kćerki, a ona nije mogla da me pogleda u oči.
Te noći zamolila sam ih da napuste stan. Rekla sam kćerki da ću joj pomoći koliko mogu, ali da neću dozvoliti da me proglase nesposobnom samo zato što žele moju imovinu.
Mislila sam da je tu kraj moje nesreće.
Međutim, dva dana kasnije nazvao me advokat. Glas mu je bio ozbiljan.
„Morate odmah doći. Provjeravali smo dokumentaciju i pronašli nešto mnogo gore od pokušaja prodaje stana.“
Kada sam stigla, pokazao mi je kopiju ugovora koji je neko već predao na ovjeru.
Na njemu je bio moj navodni potpis, a kao kupac stana navedena je firma za koju nikada nisam čula.
Advokat mi je objasnio da se mora provjeriti kako je dokument nastao i ko je pokušao da ga upotrijebi.
A onda je izgovorio ime vlasnika firme.
Bio je to moj bivši zet, čovjek od kojeg se kćerka navodno razvela prije dvije godine.
Nisam mogla da dišem.
„Ali oni se mrze! Ona mi je rekla da ju je ostavio bez ičega!“, prošaputala sam.
Advokat je spustio pogled.
„Izgleda da nisu baš prekinuli sve veze.“
Istog popodneva otišla sam do škole po unuka. Dok smo se vraćali kući, uhvatio me za ruku i tiho rekao:
„Bako, mogu li ti reći jednu tajnu? Samo nemoj mami da kažeš.“
Kleknula sam pored njega i pitala šta ga muči.
„Tata često dolazi kod nas kad ti spavaš. On i mama pričaju s onom tetom. Jednom sam čuo kako tata kaže da ćeš ti uskoro otići i da će kuća opet biti njihova.“
Zaledila sam se.
A onda je dječak iz školskog ranca izvukao malu kovertu.
„Tata je ovo ostavio u mojoj sobi. Rekao je da ne smijem nikome pokazati, ali ja neću da ti odeš.“
Otvorila sam kovertu drhtavim rukama.
Unutra su bile fotografije mog stana, kopije mojih dokumenata i papir na kojem je pisao iznos od 120.000 eura.
Ali ono što me potpuno slomilo nalazilo se na posljednjoj stranici.
Bio je to ugovor u kojem je moja kćerka pristala da, nakon prodaje stana, svog rođenog sina ostavi ocu i ode u inostranstvo s onom ženom.
Pomislila sam da gore od toga ne može.
Međutim, u dnu ugovora stajala je još jedna rečenica, napisana rukom mog bivšeg zeta:
„Starica ne smije saznati ko je stvarni kupac. Kada sve bude gotovo, završavamo i posljednji dio dogovora.“
Te večeri zazvonio mi je telefon. Bila je to kćerka.
Plakala je toliko da sam je jedva razumjela.
„Mama, oprosti mi! Nisam znala šta planiraju. Prevarili su i mene. Molim te, nemoj nikome otvarati vrata. On dolazi po tebe večeras!“
Prije nego što sam uspjela pitati o kome govori, veza se prekinula.
A onda je neko tri puta snažno pokucao na moja vrata. Kroz špijunku sam ugledala čovjeka za kojeg sam vjerovala da je mrtav već punih petnaest godina…
