Pet godina radila sam kao kuharica u kući uspješnog poslovnog čovjeka.
Živio je sam u velikoj kući i nije volio društvo. Većinu dana jeo bi jednostavno, često u radnoj sobi.
Ali petkom je postojalo pravilo.
U sedam navečer morala sam postaviti sto za četiri osobe.
Četiri tanjira, četiri čaše i hrana kao za porodicu.
Za stol bi sjeo samo on.
Ponekad bi ostao deset minuta. Ponekad sat.
Ostala tri mjesta ostajala su prazna.
Nikada nisam pitala.
Jednog petka završio je u bolnici zbog zdravstvenog problema.
Mislila sam da večera otpada.
Oko pet me je nazvao.
„Molim vas, ipak postavite sto.“
U sedam je zazvonilo.
Pred vratima su stajala tri muškarca različitih godina.
Najstariji je držao fotografiju mog poslodavca iz mladosti.
„Je li konačno spreman da nas vidi?“
Nisam znala o čemu govori.
Pozvala sam gazdu.
Kada sam rekla ko je došao, dugo je ćutao.
Zatim je zamolio da ih pustim unutra.
Tri čovjeka sjela su na tri prazna mjesta.
Tada sam saznala priču.
Prije više od dvadeset godina moj poslodavac je sa svoja tri rođaka pokrenuo mali porodični posao.
Posao je propao.
Uslijedile su optužbe, dugovi i velika svađa.
On je vjerovao da su ga rođaci izdali i nastavili posao bez njega.
Oni su vjerovali da je on sakrio dio novca.
Porodica se raspala.
Godinama nisu razgovarali.
Kasnije je moj gazda sam napravio uspješnu firmu.
Ali svakog petka postavljao je četiri mjesta jer su nekada petkom, još kao mladi ljudi, zajedno večerali nakon zatvaranja radionice.
Pitala sam kako su muškarci znali da se sto i dalje postavlja.
Nisu.
Dolazili su do kapije jednom godišnje, na datum kada je njihov stari posao osnovan.
Nikada nisu imali hrabrosti pozvoniti.
Te večeri jesu jer je najstariji rođak saznao da je čovjek u bolnici.
Donijeli su staru dokumentaciju.
Nakon smrti njihovog tadašnjeg računovođe njegova porodica je pronašla fasciklu koja je pokazala da niko od četvorice nije ukrao novac.
Veliki dio problema nastao je zbog pogrešno evidentiranog duga i odluka koje su svi donosili u panici.
To nije značilo da su sve njihove svađe odjednom nestale.
Svi su izgovorili stvari koje se nisu mogle vratiti.
Ali razlog zbog kojeg su se 22 godine smatrali izdajnicima pokazao se pogrešnim.
Gazda je izašao iz bolnice nekoliko dana kasnije.
Sljedećeg petka ponovo sam postavila sto za četiri.
Ovoga puta sva četiri mjesta bila su zauzeta.
Nisu se grlili kao u filmu.
U početku su uglavnom ćutali.
Onda su počeli pričati o staroj radionici, roditeljima i glupostima iz mladosti.
Poslije nekoliko mjeseci rekao mi je da više ne moram petkom praviti posebnu večeru.
„Zašto?“
Nasmijao se.
„Zato što sada, ako žele doći, mogu jednostavno nazvati.“
Tada sam shvatila da prazna mjesta svih tih godina nisu bila namijenjena ljudima koje je mrzio.
Bila su namijenjena ljudima za koje se nadao da će se jednog dana vratiti.
