Završila je rečenicu riječima da mi stan zapravo ništa ne vrijedi jer sam ga kupio na kredit i da je njenoj kćerki „moglo zapasti nešto bolje”. Za stolom je nastala tišina. Supruga je spustila pogled, a prijatelji su se pravili da nisu čuli. Ja sam je mirno upitao da li zaista misli da je normalno vrijeđati domaćina u njegovoj kući.
Umjesto izvinjenja, punica se nasmijala i rekla da samo govori istinu. Tada mi je pukao film. Podsjetio sam je da smo supruga i ja godinama štedjeli, odricali se putovanja i radili dodatne poslove. Rekao sam joj da se tuđi trud ne mjeri time koliko je neko dobio od roditelja. Zamolio sam je da uzme kaput i ode.
Supruga je krenula za njom, ali nije stala na njenu stranu. Na hodniku joj je rekla da joj je dosta ponižavanja i da neće dozvoliti da uništava naš brak. Punica je otišla zalupivši vratima. Mislio sam da slijedi najveđa svađa u našem životu, ali supruga mi je prišla i prvi put priznala da takve komentare sluša godinama.
Pravi obrt dogodio se sutradan. Punica je došla sama, bez uobičajene nadmenosti, i donijela staru kovertu. U njoj su bile njene neplaćene rate i opomene banke. Priznala je da nije omalovažavala moj uspjeh zato što joj nije vrijedan, nego zato što ju je bilo sramota vlastitih dugova. Nisam zaboravio uvredu, ali sam prihvatio izvinjenje pod jednim uslovom: u našoj kući više niko neće liječiti svoje neuspjehe ponižavanjem drugih.
