Poslije nekoliko sekundi gazda je tiho rekao:
„Nemoj dirati kameru. Dolazim odmah.“
Od tih riječi mi je bilo još gore.
„Zašto? Čija je kamera?“
Ponovo je zaćutao, a onda rekao:
„Nije moja.“
Spustio sam telefon i nekoliko trenutaka samo gledao u ogledalo. Ako kamera nije njegova, ko ju je postavio?
Nisam želio ništa da diram. Fotografisao sam mjesto gdje sam je pronašao i izašao iz kupatila.
Dvadesetak minuta kasnije gazda je stigao. Čim je vidio kameru, problijedio je.
„Znao sam da nešto nije u redu“, promrmljao je.
Objasnio mi je da je prije mene u stanu živio njegov rođak. Nakon što se iselio, gazda je promijenio bravu, ali stan nije detaljno renovirao.
„Mislio sam da je samo otišao“, rekao je. „Ali posljednjih nedjelja neko me stalno pita da li je stan ponovo izdat.“
Tada smo primijetili još nešto.
Tanki kabl iza ogledala nije išao prema utičnici. Prolazio je kroz zid.
Pratili smo ga do malog ormarića u hodniku. Iza zadnje daske nalazila se kutija sa memorijskom karticom.
Gazda ju je pogledao i rekao:
„Ovo moramo odnijeti policiji.“
Ali prije nego što smo izašli iz stana, začulo se kucanje na vratima.
Tri kratka udarca.
Gazda je pogledao kroz špijunku i potpuno se ukočio.
„To je on“, prošaputao je.
„Ko?“
Okrenuo se prema meni i rekao:
„Čovjek koji je živio ovdje prije tebe.“
A onda je kvaka na ulaznim vratima počela polako da se pomjera…
