„Gospodine, ostavite auto. Moram prvo dobro da pregledam kvar. Biće gotovo za nekoliko dana.“
Nije mu se dopalo što mora čekati, ali je ostavio ključeve i otišao.
Čim je izašao, podigao sam haubu. Kvar je bio mnogo ozbiljniji nego što je mislio. Da je nastavio voziti, motor bi vjerovatno potpuno otkazao.
Sutradan sam ga pozvao.
„Popravka neće biti jeftina. Biće oko 2.000 maraka.“
Odmah je počeo da se ljuti.
„Znaš li ti ko sam ja? Taj auto mora biti gotov sutra!“
Tada sam se sjetio one dvojice dječaka na semaforu.
Ali nisam želio da mu se svetim niti da diram njegov automobil. Samo sam mirno rekao:
„Biće popravljen kako treba. Ni prije ni kasnije.“
Nekoliko dana kasnije došao je po auto. Dok je vadio novčanik, vrata radionice su se otvorila.
Ušla su ona ista dva dječaka.
Prepoznao sam ih odmah.
Čovjek je problijedio.
Stariji dječak je prišao stolu i spustio malu kesu.
„Čiko, donijeli smo vam ovo. Rekli ste prošli put da možemo doći ako nam zatreba pomoć oko bicikla.“
Čovjek me pogledao zbunjeno.
Tada sam mu rekao:
„Da. Nakon onoga na semaforu pronašao sam ih i pomogao im. Ali znate šta je zanimljivo? Nijednom nisu rekli ništa ružno o vama.“
On je spustio pogled.
Nekoliko trenutaka niko nije govorio.
A onda je izvadio novac za popravku, zastao i upitao:
„Znate li gdje mogu pronaći njihovu porodicu?“
Nisam znao šta namjerava.
Ali ono što je uradio sljedećeg dana iznenadilo je čak i mene…




