DJEVOJKA I JA SMO VODILI LJUBAV U AUTOMOBILU, A ONDA SE PORED NAS PARKIRAO DRUGI PAR – ONO ŠTO SAM URADIO NATJERALO IH JE DA ODMAH ODU
Ovo se dogodilo prije nekoliko godina, dok smo djevojka i ja još živjeli sa roditeljima. Bili smo zajedno skoro godinu dana, oboje punoljetni, ali privatnost nam je bila gotovo nepoznat pojam.
Kod mene su uvijek bili roditelji i mlađi brat, a kod nje je situacija bila još gora. Zbog toga smo ponekad sjedali u automobil i odlazili negdje van grada samo da možemo nekoliko sati provesti sami.
Jedne večeri pronašli smo jedno baš zabačeno mjesto.
Do njega je vodio uzak put, a okolo nije bilo kuća ni prolaznika. Pomislio sam da smo konačno pronašli mjesto na kojem nas niko neće ometati.
Parkirao sam automobil, ugasio motor i svjetla.
Neko vrijeme smo samo razgovarali i slušali muziku, a onda smo se malo više opustili.
U jednom trenutku primijetio sam svjetlost iza nas.
Neki automobil se približavao.
„Nemoj mi reći da neko dolazi baš ovdje“, rekla je djevojka.
Nadao sam se da će samo proći.
Međutim, automobil je usporio.
A onda se zaustavio svega nekoliko metara od nas.
Farovi pravo prema našem automobilu.
Od svih praznih mjesta koja su bila okolo, oni su izabrali baš ono pored nas.
Vidjeli smo da su unutra muškarac i žena.
Vrlo brzo nam je postalo jasno da su vjerovatno došli iz potpuno istog razloga kao i mi.
„Nevjerovatno“, rekao sam.
Djevojka je počela da se smije, ali meni u tom trenutku nije bilo pretjerano smiješno.
Prekinuli su nas baš kada je bilo najbolje.
Čekao sam nekoliko minuta nadajući se da će shvatiti da smo mi već tu i pomjeriti se malo dalje.
Nisu.
Još gore, svjetla su im i dalje bila usmjerena prema nama.
Pokušao sam da im kratko blicnem.
Nikakva reakcija.
„Hajde da mi odemo“, rekla je djevojka.
Ali meni je proradio inat.
„Zašto mi? Mi smo prvi došli.“
„Pa šta ćeš uraditi? Izaći i reći im da je mjesto zauzeto?“
U tom trenutku mi je kroz glavu prošla jedna potpuno suluda ideja.
Danas ne znam šta mi je bilo, ali tada mi se činila kao najbolje moguće rješenje.
Rekao sam djevojci:
„Samo gledaj.“
Spustio sam prozor, a zatim sam u nedostatku bilo kakve pametnije ideje odlučio da ih otjeram na najgluplji mogući način.
Izvukao sam svoju dlakavu nogu kroz prozor, podigao je što sam više mogao i počeo teatralno da mašem stopalom prema njihovom automobilu.
Djevojka me pogledala kao da sam potpuno poludio.
„Šta radiš?!“
„Tjeram ih.“
Počela je toliko da se smije da se jedva čuo njen glas.
Ali drugi automobil nije odmah reagovao.
Zato sam otišao korak dalje.
Počeo sam nogom da pravim pokrete kao da ih pozdravljam, a zatim sam rukom kroz prozor pokazao da produže dalje.
Nekoliko sekundi nije se dogodilo ništa.
Onda su se njihova svjetla ugasila.
Pomislio sam da sam izgubio bitku.
Ali nekoliko trenutaka kasnije motor njihovog automobila se upalio.
Krenuli su unazad.
Dok su se okretali, muškarac za volanom pogledao je prema meni i podigao ruku kao da kaže:
„Dobro, dobro, shvatili smo.“
Nestali su putem kojim su došli.
Djevojka je u tom trenutku već plakala od smijeha.
„Ti nisi normalan“, govorila je.
Bio sam ponosan na sebe možda deset sekundi.
A onda sam shvatio da sam upravo sjedio poluobučen u automobilu i mahao nepoznatim ljudima golom, dlakavom nogom kroz prozor.
Počeo sam da se smijem i ja.
Najsmješnije od svega je što smo poslije toga potpuno izgubili raspoloženje za ono zbog čega smo prvobitno došli.
Narednih pola sata samo smo sjedili i smijali se cijeloj situaciji.
Kasnije smo se vjenčali, a ta večer je ostala jedna od onih priča koje povremeno spomenemo kada se prisjećamo početka naše veze.
Supruga i danas, čim prođemo pored nekog automobila parkiranog na zabačenom mjestu, pogleda me i kaže:
„Nemoj slučajno da vadiš nogu kroz prozor.“
I svaki put se oboje počnemo smijati.
