MISLILA SAM DA JE MOJA 14-GODIŠNJA KĆERKA TRUDNA – A ONDA NAM JE GINEKOLOG REKAO ŠTA SE ZAPRAVO DEŠAVA
Moja kćerka je oduvijek bila sitna djevojčica. Imala je 14 godina, bila zdrava, vesela i nikada nismo imali nekih većih problema.
Zato nisam odmah obraćala pažnju kada je počela dobijati na težini.
Mislila sam da je pubertet.
Hormoni, promjene u tijelu, odrastanje… govorila sam sebi da je sve to normalno.
Međutim, nakon nekoliko mjeseci primijetila sam nešto što mi nije davalo mira.
Nije se debljala ravnomjerno.
Ruke i noge bile su joj gotovo iste, ali stomak joj je postajao sve veći.
Jednog jutra gledala sam je dok se spremala za školu i kroz glavu mi je prošla misao od koje sam se istog trenutka naježila.
„Bože, da nije trudna?“
Odmah sam samu sebe prekorila.
Imala je samo 14 godina.
Nikada mi nije spominjala dečka. Bila je povučena, uglavnom je vrijeme provodila sa dvije najbolje prijateljice i, koliko sam znala, poslije škole uvijek je dolazila kući.
Ali njen stomak je nastavljao rasti.
Počela sam je pažljivije posmatrati.
Jednog dana sam je konačno pitala:
„Dušo, moram te nešto pitati. Jesi li možda imala dečka, a da mi nisi rekla?“
Pogledala me potpuno zbunjeno.
„Mama, kakvog dečka?“
Nisam imala snage direktno izgovoriti ono što sam mislila.
Rekla sam joj da sam zabrinuta zbog promjena na njenom tijelu i da želim da odemo kod doktora.
Pristala je bez problema.
To me je malo umirilo, ali strah nije nestao.
Zakazala sam pregled.
Dok smo čekale termin, u glavi sam pravila najgore moguće scenarije.
Pitala sam se gdje sam pogriješila. Kako nešto nisam primijetila? Šta ako se bojala da mi kaže?
Kada smo konačno ušle u ordinaciju, osjećala sam da mi srce lupa u grlu.
Doktor je prvo razgovarao s njom, a zatim obavio pregled i ultrazvuk.
Gledala sam njegovo lice pokušavajući shvatiti šta vidi.
Odjednom se uozbiljio.
„Vaša kćerka nije trudna“, rekao je.
Osjetila sam ogromno olakšanje.
Gotovo sam zaplakala.
Ali doktor nije izgledao kao čovjek koji ima dobre vijesti.
„Međutim, moramo uraditi dodatne pretrage. Odmah.“
U trenutku mi se vratila sva panika.
Pitala sam ga šta se događa.
Objasnio je da je tokom pregleda primijetio veliku promjenu u predjelu stomaka i da to mora detaljnije provjeriti.
Nakon dodatnih pregleda utvrđeno je da moja kćerka ima veliku cistu na jajniku.
Bila sam potpuno zatečena.
Nikada se nije žalila na ozbiljne bolove.
Kasnije mi je priznala da je povremeno osjećala pritisak i nelagodu, ali je mislila da je to zbog menstruacije i nije željela da me zabrinjava.
Doktor nam je objasnio da takve promjene mogu narasti veoma velike prije nego što postanu očigledne.
Upravo je zbog toga njen stomak izgledao kao da je trudna.
Najvažnije je bilo da se reaguje na vrijeme.
Uslijedili su dodatni nalazi i konsultacije sa specijalistima. Nekoliko dana živjela sam kao na iglama, čekajući svaki novi rezultat.
Na sreću, doktori su procijenili da se promjena može odstraniti operacijom.
Dan kada sam je odvela u bolnicu bio je jedan od najtežih u mom životu.
Pokušavala sam pred njom djelovati smireno, a čim su je odveli, sjela sam u hodnik i zaplakala.
Operacija je prošla dobro.
Kada mi je doktor rekao da je sve uklonjeno i da je moja djevojčica dobro, prvi put poslije mnogo sedmica mogla sam normalno udahnuti.
Nalazi koji su stigli kasnije donijeli su nam dodatno olakšanje – promjena je bila benigna.
Danas se potpuno oporavila.
A ja često pomislim na ono što sam prvobitno pretpostavila.
Bila sam toliko zaokupljena strahom da je moja 14-godišnja kćerka trudna da mi nije ni palo na pamet da njen stomak može ukazivati na zdravstveni problem.
Zato sam zahvalna što nisam nastavila čekati da sve „prođe samo od sebe“.
Jer ponekad promjena koju pripisujemo pubertetu ili običnom debljanju može biti razlog da jednostavno odemo kod doktora i provjerimo.
U našem slučaju, upravo je taj pregled napravio ogromnu razliku.
