Zatekla sam je kako sjedi za kuhinjskim stolom. Nije izgledala bolesno.
Preko puta nje sjedio je muškarac kojeg nikada ranije nisam vidjela. Čim su me ugledali, oboje su zanijemili.
„Izvini… nisam znala da imaš gosta“, rekla sam zbunjeno.
Drugarica je ustala i problijedjela.
„Nije on gost. Moram nešto da ti objasnim.“
Muškarac je spustio pogled. Na stolu su bile neke fotografije i stara koverta.
„Ko je ovo?“ upitala sam.
Ona je duboko udahnula.
„Moj brat.“
Zbunila sam se. Poznavale smo se skoro dvadeset godina, a nikada mi nije rekla da ima brata.
„Mislila sam da si jedinica.“
„I svi ostali to misle.“
Uzela je jednu fotografiju i pružila mi je.
Na njoj su bili ona, taj muškarac i još jedna djevojka. Fotografija je bila stara najmanje dvadeset godina.
Pogledala sam pažljivije i osjetila kako mi kolač ispada iz ruku.
Treća osoba na fotografiji bila sam ja.
„Odakle ti ovo?“
Drugarica je počela da plače.
„Zato sam ti rekla da sam bolesna. Nisam znala kako da ti kažem da se on poslije toliko godina vratio.“
Muškarac je tada ustao, pogledao me pravo u oči i rekao:
„Ti mene vjerovatno ne pamtiš. Ali ja znam ko si.“
A onda je iz stare koverte izvadio nešto sa mojim imenom.
Kada sam vidjela šta je unutra, shvatila sam zašto mi najbolja drugarica sve ove godine nije govorila istinu…
