Bio je to zahtjev klubu da kolega moje žene bude upisan kao jedina osoba za preuzimanje djeteta, uz napomenu da otac nema pravo pristupa treninzima bez prethodne najave. Pored je stajala moja navodna saglasnost. Kćerka je mislila da sam to sam tražio jer mi je njen sport postao teret.
Poslao sam je kod bake prije nego što sam razgovarao sa ženom. Nisam htio da sluša kako joj se roditelji optužuju preko kuhinjskog stola. Žena je prvo rekla da je papir nevažan. Onda da sam uvijek daleko. Tek kad sam pitao zašto mi je lagala o priredbama, priznala je da se sa kolegom viđa skoro godinu dana.
U klubu su mi pokazali poruke u kojima je tvrdila da smo rastavljeni i da ja ne želim kontakt sa djetetom. Nepoznata žena koja mi je poslala fotografiju bila je majka druge takmičarke. Čula je moje dijete kako govori da tata ne želi doći, a prepoznala me sa stare porodične fotografije i odlučila provjeriti.
Sačuvao sam poruke i potražio stručnu pomoć za razvod i dogovor o viđanju. Više nisam prihvatao usmena obećanja. Firma mi je omogućila posao bliže kući, uz manju platu. Prvi put sam stvarno izračunao koliko me koštalo vjerovanje da mogu nadoknaditi odsustvo dodatnim novcem.
Kćerki nisam pričao pojedinosti prevare. Rekao sam joj da nisam potpisao taj papir i da nijedan njen nastup nije teret. Pitala me da li sam ljut što je drugog čovjeka zvala tatom. Tad sam morao izaći u hodnik da se saberem prije nego što joj odgovorim da ona nije uradila ništa loše.
Na sljedećem takmičenju nije osvojila medalju. Završila je četvrta i rasplakala se kad me vidjela na tribinama. Čekala je da joj prigovorim. Ja sam otvorio ruke i rekao da mi pokaže gdje poslije treninga jedu palačinke. Toga dana smo oboje dobili nešto što nije moglo stati oko vrata.
