Krenuli su oko podneva, prteći snijeg koji im je na pojedinim mjestima dosezao do pojasa. Vjetar je na čistini brisao svaki trag pred njima, a hladnoća se uvlačila kroz slojeve odjeće. Šutjeli su veći dio puta, čuvajući dah i energiju. Tek povremeno bi jedan drugome pružili ruku pri usponu ili provjerili je li onaj drugi preblizu rubu zaleđene šumske staze.
U ambulantu su stigli iscrpljeni, ali na vrijeme. Dežurni tehničar im je predao ampule i tablete pažljivo umotane u termo-vrećicu te ih preklinjao da ostanu i pričekaju jutro jer se najavljivala još gora oluja. No, misao na majku koja se guši u groznici nije im dopuštala ostanak. „Moramo stići prije noći“, rekao je Haris, stavljajući lijekove u unutrašnji džep jakne.
Na povratku, planina je pokazala svoje najokrutnije lice. Vidljivost je pala na svega nekoliko metara. Svjetlost baterijskih lampi gubila se u bijelom zidu kovitlajućeg snijega. Na prijevoju zvanom Vučja kosa, gdje se šuma prorjeđuje, Emir je iznenada zastao. Tvrdio je da čuje zvukove motora sa sporednog šumskog puta i da bi prečicom kroz usjek mogli stići pola sata brže. Haris se oštro usprotivio — znao je koliko su ti usjeci opasni pod nanosima i da se tlo pod snijegom lako pretvara u zamku.
Izbila je kratka, žučna rasprava, potisnuta godinama neizgovorenih zamjerki. Emir je, u strahu za majku i u želji da dokaže kako zna što radi, krenuo desno prema usjeku. Haris je vikao za njim, no vjetar mu je kidao glas. Znajući da lijekovi moraju stići do Fatime, Haris je donio tešku odluku: produžiti sigurnijim putem do sela, ostaviti lijekove i odmah s mještanima krenuti u potragu za bratom.
Kada se Haris poslije pet sati poslijepodne sam srušio na prag majčine kuće, promrzao i polusvjestan, u selu je zavladala uzbuna. Majci su dali terapiju, a nekolicina susjeda s lopatama, užadima i fenjerima okupila se da krene u noć. No, oluja je te večeri prerasla u pravi orkan; mrak i snježni nanosi prisilili su ih da se povuku i pričekaju prve zrake zore.
Ujutro je planina utihnula pod teškim, olovnim nebom. Četvorica susjeda i Haris krenuli su tragom kojim se Emir odvojio. Koraci u dubokom snijegu jasno su se vidjeli duž ruba padine, a onda su, usred potpuno ravne i netaknute bjeline, naprasno prestali.
Ispred njih nije bilo provalije, lavine niti tragova borbe. Samo prazna snježna ravnica i mala vojnička torbica koju je Emir nosio oko ramena, odbačena nekoliko koraka dalje. Haris je kleknuo u snijeg, dodirujući posljednji utisnuti korak svog brata, dok su ostali u teškoj tišini gledali prema obroncima šume, shvaćajući da planina krije tajnu koju će tek morati otkriti.
