…da je ponovo izgledala skoro kao prije trudnoće.
Prvo sam pomislila da je nemoguće da je toliko smršala za tako kratko vrijeme.
„Kako si uspjela?“ pitala sam je.
Nasmijala se.
„Polako. Nisam ništa čarobno radila.“
Objasnila mi je da je nakon porođaja prvo dala tijelu vremena da se oporavi. Kada joj je doktor rekao da može postepeno da se vrati fizičkoj aktivnosti, počela je svakodnevno šetati sa bebom.
Kasnije je dodala lagane treninge i promijenila neke navike u ishrani.
Ali ono što me je najviše iznenadilo bilo je koliko se ona promijenila psihički.
Više je nije zanimalo šta drugi govore o njenom tijelu.
„A svi oni komentari poslije porođaja?“ pitala sam.
„Boljele su me tada.“
„A sada?“
„Sada znam da sam rodila dijete. Moje tijelo je prošlo kroz ogromnu promjenu i ne dugujem nikome objašnjenje kako izgledam.“
Te riječi su me pogodile.
Jer sam morala priznati sebi nešto ružno.
Kada su je drugi komentarisali, dio mene je bio zadovoljan što ona više nije „ona zgodna“ u porodici.
Bila sam ljubomorna.
I sada me je bilo sramota.
Jednog dana sam skupila hrabrost i rekla joj:
„Moram ti se izviniti.“
„Za šta?“
„Kada si se udebljala, meni je na neki način bilo drago.“
Pogledala me iznenađeno.
„Zašto?“
„Jer sam se cijelog života upoređivala s tobom.“
Ćutala je nekoliko trenutaka.
Onda je rekla:
„A ja sam se cijelog života upoređivala s tobom.“
„Sa mnom?“
„Ti si uvijek djelovala samouvjereno, a ja sam se stalno plašila da ljudi kod mene vide samo izgled.“
Tada smo se obje nasmijale.
Godinama smo jedna drugoj zavidjele na stvarima koje ona druga kod sebe nije ni primjećivala.
Od tog dana naš odnos se potpuno promijenio.
Shvatila sam da tuđa promjena izgleda ne čini mene ni boljom ni gorom. Najviše me nije iznenadilo koliko je ona smršala, nego koliko sam ja morala da promijenim način na koji gledam i nju i sebe.
