…moje i rekao:
„Polako, ugušićeš se.“
Srce mi je lupalo kao ludo. Nisam znala da li umišljam ili i on osjeća nešto.
Pogledala sam ga, a on je odmah sklonio ruku.
„Izvini, nisam trebao.“
Nekoliko trenutaka smo ćutali.
Onda sam skupila hrabrost.
„Profesore, mogu li nešto da vas pitam?“
„Naravno.“
„Zašto ste stali da me gledate dok sam vježbala?“
Nasmijao se.
„Zato što sam pokušavao da shvatim da li si ti moja studentkinja ili sam te zamijenio s nekim.“
Odmah sam pocrvenila.
Sve ono što sam u glavi pretvorila u romantičnu priču možda je postojalo samo u mojoj mašti.
Ali onda je postao ozbiljan.
„Moram ti nešto reći. Primijetio sam da u posljednje vrijeme često tražiš priliku da razgovaraš sa mnom.“
Nisam znala šta da kažem.
„Sviđate mi se“, priznala sam.
Dugo me je gledao, a zatim rekao:
„Ti si odrasla osoba i nema ničeg pogrešnog u tome što nešto osjećaš. Ali ja sam tvoj profesor.“
Te riječi su me spustile na zemlju.
„Znači nemam nikakve šanse?“
„Dok god ti predajem i dok mogu uticati na tvoje ocjene – ne.“
Bilo mi je neprijatno, ali sam istovremeno poštovala njegov odgovor.
Narednih mjeseci držali smo profesionalnu distancu.
Završila sam njegov predmet i nastavila fakultet.
Dvije godine kasnije srela sam ga sasvim slučajno u gradu. Više mi nije predavao niti je imao bilo kakvu akademsku ulogu u mom životu.
Prepoznao me.
„Još uvijek vrijedno vježbaš?“ našalio se.
„Još uvijek.“
Popili smo kafu i prvi put razgovarali kao dvoje odraslih ljudi, a ne profesor i studentkinja.
Tada sam shvatila zašto mi je njegov odgovor od prije dvije godine ostao u sjećanju.
Nije iskoristio moje osjećaje dok je bio u poziciji moći. Postavio je granicu onda kada je to bilo najvažnije.
