Ponudio mi je da napustim muža i preselim se kod njega. Govorio je da se između nas nije dogodila prolazna avantura, da me već mjesecima posmatra i da mi može pružiti život kakav zaslužujem. U tom trenutku sve je zvučalo opasno privlačno. Bila sam zbunjena, polaskana i još pod utiskom vikenda koji sam željela da traje duže.
Kada sam se vratila kući, muž me dočekao večerom. Na stolu je ostavio malu kutiju sa narukvicom i poruku: „Za ženu koja je dvanaest godina uz mene.” Nisam mogla da ga pogledam u oči. Te noći nisam spavala. Direktor mi je slao poruke, tražio da mu odgovorim i obećavao da će sve srediti.
U ponedjeljak sam otišla u njegovu kancelariju odlučna da završim priču. Prije nego što sam išta rekla, ugledala sam fotografiju njegove supruge i dvoje djece skrivenu iza fascikle. Rekao mi je da je razveden, ali na fotografiji je bio datum od prije samo mjesec dana. Kada sam ga suočila s tim, osmijeh mu je nestao. Počeo je da govori kako je brak „samo formalnost” i da ne treba da pravim dramu.
Tada sam shvatila da je njegova ponuda bila samo dobro uvježbana rečenica. Kasnije sam od kolegice saznala da je gotovo isto obećao još dvjema ženama sa ranijih seminara. Prekinula sam svaki kontakt i zatražila premještaj u drugi sektor.
Najgore je tek slijedilo: morala sam mužu priznati šta sam uradila. Nisam tražila opravdanje. Plakao je, spakovao stvari i otišao kod brata. Nije mi oprostio preko noći, niti sam to očekivala. Pristao je samo na bračno savjetovanje. Tek tada sam shvatila da jedan vikend može srušiti povjerenje građeno dvanaest godina, a da ga nijedna velika riječ ne može brzo vratiti.
