Neko me iznenada zagrlio s leđa. Nisam ni pogledala ko je, bila sam ubijeđena da se moj dečko vratio. Okrenula sam se, nasmijala i poljubila ga.
Tek poslije nekoliko trenutaka primijetila sam nešto čudno.
Na ruci nije imao sat koji mu nikada nije skidao.
Odmakla sam se i pogledala ga pravo u lice.
„Čekaj… ti nisi Marko?“
Momak je problijedio.
Bio je to njegov brat blizanac.
„Mislio sam da znaš da sam ja“, rekao je zbunjeno.
U tom trenutku otvorila su se vrata. Moj dečko je stajao na njima sa dvije čaše u rukama i gledao nas bez riječi.
Pokušavala sam da objasnim šta se dogodilo, ali samo je spustio čaše na sto i rekao:
„Postoji nešto što ti obojica već dugo nismo rekli.“
Pogledala sam ih zbunjeno.
A onda je njegov brat iz džepa izvadio fotografiju staru više od dvadeset godina.
Kada sam vidjela ko je na njoj pored njihove majke, noge su mi se odsjekle…
