Jednog jutra muž i ja pili smo kafu kada je zazvonio telefon.
Javila se žena iz pogrebnog preduzeća.
Rekla je da ažuriraju stare ugovore i da je moj muž prije devet godina unaprijed uplatio paket pogrebnih usluga.
Pogledala sam ga.
Sjedio je preko puta mene.
Živ, zdrav i potpuno blijed.
Prvo sam pomislila da je greška.
Žena je pročitala ime, datum rođenja i dio broja ugovora.
Sve se poklapalo.
Muž je spustio pogled.
„Jesam“, rekao je. „Ja sam to platio.“
Bila sam šokirana.
Prije devet godina nije bio ozbiljno bolestan.
Zašto bi čovjek u pedesetim godinama tajno plaćao vlastitu sahranu?
Otišli smo zajedno u preduzeće.
Na ugovoru se nalazilo i drugo ime.
Prepoznala sam ga.
Bio je to njegov nekadašnji kolega.
Čovjek je prije devet godina prolazio kroz težak period. Bio je teško bolestan i nije imao blisku porodicu koja bi mogla organizovati troškove ako se najgore dogodi.
Muž i nekoliko kolega željeli su pomoći.
Ali kolega je odbijao novac.
Bio je ponosan i nije želio da iko „plaća njegov kraj“.
Muž je zato sklopio ugovor na svoje ime, sa napomenom da se sredstva mogu prenijeti na drugu osobu uz odgovarajuću dokumentaciju.
Planirao je, ako bude potrebno, trošak preusmjeriti kolegi bez toga da on unaprijed zna.
Zašto je na ugovoru bilo kolegino ime?
Kao kontakt za mogući prenos usluge.
Ali dogodilo se nešto neočekivano.
Kolega se oporavio.
Vratio se na posao i kasnije odselio.
Ugovor je ostao.
Muž je zaboravio na njega.
Pitala sam zašto mi ništa nije rekao.
„Zato što bi rekla da sam lud što toliko novca dajem na nešto što možda nikad neće trebati.“
Poznavala sam sebe dovoljno da priznam da je vjerovatno u pravu.
Ipak sam bila ljuta što je takvu finansijsku odluku sakrio.
U preduzeću su objasnili koje mogućnosti postoje po ugovoru. Nije bilo nikakve misteriozne prevare.
Muž je kontaktirao starog kolegu.
Čovjek je ostao bez riječi kada je saznao šta su prijatelji planirali.
Rekao je da nikada nije znao.
U međuvremenu je imao porodicu i uredio vlastite stvari.
Dogovorili su da se stari ugovor izmijeni u skladu sa pravilima preduzeća i stvarnim potrebama.
Najvažniji dio priče dogodio se kod kuće.
Muž i ja smo prvi put ozbiljno razgovarali o tome šta želimo jednog dana i gdje se nalaze važni dokumenti.
Nije bio prijatan razgovor.
Ali bio je potreban.
Devet godina je skrivao ugovor jer je želio pomoći prijatelju da sačuva dostojanstvo.
Namjera je bila dobra.
Tajnost prema meni nije bila.
To sam mu jasno rekla.
Danas se ponekad šalimo kada zazvoni nepoznat broj.
„Ako si još nešto unaprijed platio, reci odmah.“
On odgovori da nije.
Nadam se da je istina.
Ali jedna čudna jutarnja telefonska poruka naučila nas je da o ozbiljnim stvarima nije pametno ostavljati supružnika da ih jednog dana sazna od potpunog stranca.
