Rekli su mi da je nekoliko mjeseci prije smrti saznao da je teško bolestan, ali da nikome nije želio da kaže. Ni meni, ni porodici.
U početku nisam mogla da vjerujem. Pitala sam se kako je mogao da ćuti o nečemu tako ozbiljnom, a onda mi je njegov brat predao kovertu koju je ostavio za mene.
Ruke su mi se tresle dok sam je otvarala. Unutra je bilo pismo napisano njegovim rukopisom.
Napisao je da zna koliko me je povrijedio svojim ponašanjem i da nema opravdanja za sve ružne riječi koje mi je govorio. Znao je da sam odlučila da odem i nije me krivio zbog toga.
Ali posljednja rečenica me potpuno slomila:
„Razvod nisam želio da zaustavim. Samo sam se nadao da ću prije kraja imati priliku da ti kažem – oprosti.“
Tada sam shvatila da neke odgovore dobijemo tek kada je već prekasno da bilo šta promijenimo.
