Stigla sam ga taman prije nego što je ušao u auto.
„Izvini!“, povikala sam zadihana. „Možda ipak možemo popiti tu kafu.“
Okrenuo se, pogledao me i samo se nasmijao.
„Sad može?“
Bilo me je sramota jer sam znala zašto sam promijenila mišljenje. Pokušala sam da se opravdam, ali on me prekinuo:
„Ne brini, navikao sam da ljudi prvo gledaju odjeću, a tek onda čovjeka.“
Spustila sam pogled. Tada je izvadio ključeve, otvorio vrata Porschea i rekao nešto zbog čega sam poželjela da propadnem u zemlju:
„Auto uopšte nije moj. Pozajmio mi ga je prijatelj dok je moj kod majstora.“
Ostala sam bez riječi.
A onda je pokazao prema starijem automobilu parkiranom nekoliko mjesta dalje i dodao:
„Onaj tamo je moj. Ako ti kafa i dalje odgovara, možemo sjesti. Ali ovaj put bez gledanja ko šta vozi.“
Tog trenutka shvatila sam koliko sam pogriješila procjenjujući čovjeka samo po izgledu.




