Njegov. Apartman u kojem smo mjesecima „dijelili troškove“ bio je njegov, naslijeđen od bake. Saznala sam sasvim slučajno, kad sam na ulazu srela komšinicu noseći kesu s večerom. Pitala me je jesam li njegova djevojka i rekla da joj je drago što je konačno prestao dovoditi gošće na jednu noć.
Ušla sam unutra i sjela na krevet na kojem sam mu toliko puta davala svoju polovinu. Pedeset maraka, nekad šezdeset, zavisno od navodne cijene. Govorio je da gazda vikendom naplaćuje više. Ja sam tih mjeseci preskakala ručkove na fakultetu i odgađala kupovinu knjiga da ne ispadne kako očekujem da me izdržava.
Kad je došao, pitala sam kako mu se zove stanodavac. Izgovorio je ime bez zastajkivanja. Pitala sam može li ga pozvati jer bih željela rezervisati apartman za roditelje. Tada je počeo da petlja. Tek kad sam pomenula komšinicu, priznao je, pa dodao: „Pa i meni košta održavanje. Ne mogu baš sve džabe.“
Nisam se raspravljala o vodi i struji. Otvorila sam poruke u kojima mi šalje fotografije navodnih računa i žali se da je i on kratak s novcem. Pokazala sam mu jednu u kojoj sam napisala da ću te sedmice posuditi od cimerke. Ispod nje je stajao njegov odgovor: „Znam, ljubavi, i ja sam jedva skupio.“
Sabirala sam uplate i gotovinu koju sam bilježila u aplikaciji za troškove. On je za to vrijeme tvrdio da pretjerujem i da sam ionako koristila stan. Poslala sam mu ukupan iznos i rekla da očekujem povrat. Pokupila sam četkicu, punjač i majicu iz ormara. Pokušao je da me zagrli tek kad je vidio da zaista odlazim.
Novac je vratio u tri dijela, poslije više podsjećanja. Uz posljednju uplatu napisao je da sam sve uništila zbog para. Nisam odgovorila. Tog dana sam vratila dug cimerki i kupila knjigu koju sam dva mjeseca čitala iz tuđih bilježaka. Na prvoj stranici još stoji račun iz knjižare. Čuvam ga jer me podsjeća koliko sam se radovala toj običnoj kupovini, nakon mjeseci u kojima sam vjerovala da moram da se odričem da bismo oboje dali jednako.
