„Odnesi ovo mojoj sestri. Adresa je unutra.“ Nisam uzeo papir odmah. Pitao sam je zašto sama ne ode. Pogledala je telefon koji je ponovo zasvijetlio i rekla da je čovjek koji zove njen vjerenik. Sutra je trebalo da se vrati kući i nastavi da se ponaša kao da je sve u redu.
Nije govorila o velikoj svađi. Pričala je o ključevima koje joj uzima, o porukama koje mora da pokaže i o tome kako joj je postepeno postalo lakše da ne viđa nikoga nego da kasnije objašnjava svaki razgovor. Na kampovanje je došla s koleginicom, tvrdeći njemu da su na službenom druženju.
U papiru su bili sestrina adresa i nekoliko rečenica izvinjenja. Nisu razgovarale dvije godine. Vjerenik joj je jednom rekao da je sestra nazvala i poručila da ne želi više da je vidi. Povjerovala mu je. Sada je počela da sumnja, ali ju je bilo strah da provjeri i dobije isti odgovor.
Rekao sam da ne mora da čeka da joj se nešto desi da bi joj se javila. Pitao sam želi li da pozovemo sestru s mog telefona. Klimnula je. Koleginica je sjela pored nje dok je broj zvonio. Kada je rekla svoje ime, s druge strane začuo se plač. Sestra je posljednje dvije godine pokušavala da stupi u kontakt s njom.
Nismo se vratili sami prema šatorima. Ostali smo uz grupu, a njena sestra došla je po nju s mužem. Djevojka je sama odlučila da ode s njima. Kasnije mi je javila da su potražili stručnu podršku i dogovorili bezbjedan način da preuzme svoje stvari. Nisam tražio pojedinosti. Bilo mi je dovoljno da se javila.
Nekoliko mjeseci poslije sreli smo se na kafi, prvi put bez vatre, muzike i tuđeg društva. Vratila mi je onu presavijenu cedulju jer sam je, u žurbi, ostavio u njenoj jakni. Na poleđini je dopisala: „Ovo ipak nije bilo moje posljednje slobodno veče.“ Pričala je o novom stanu i poslu, a telefon joj je ležao na stolu. Kada je zazvonio, pogledala je ekran i nasmijala se. Zvala je sestra da pita hoće li doći na ručak.
