…pismo Crvenog krsta. Majka ga je držala u rukama, ali nije imala snage da ga otvori. Svi u kući su zašutjeli. Ujak je uzeo kovertu, pročitao nekoliko redova i počeo plakati. Moj otac je bio živ. Nalazio se u logoru, daleko od nas, i preko jednog oslobođenog zarobljenika uspio je poslati kratku poruku.
Nisam razumio šta znači logor. Čuo sam samo riječ „živ“ i potrčao po svoju malu jaknu, uvjeren da ćemo istog trenutka krenuti po njega. Odrasli su pokušavali objasniti da ne možemo, ali ja sam stajao kraj vrata i čekao. Te noći ponovo sam ga sanjao. Ovoga puta nije otišao kada ga je neko pozvao. Zagrlio me i rekao da budem strpljiv.
Prošli su mjeseci bez novih vijesti. Ponekad bi neko donio spisak imena, a majka bi ga čitala drhteći. Tek nakon razmjene zarobljenika stigao je poziv da se pojavimo u jednom gradu. Putovali smo satima. Na ulazu u improvizovani prihvatni centar stajali su mršavi, iscrpljeni ljudi u prevelikoj odjeći. Gledao sam svakoga, ali sam se plašio da tatu neću prepoznati.
Onda je jedan čovjek kleknuo nekoliko metara ispred mene i raširio ruke. Bio je mnogo mršaviji, imao je dugu bradu i ožiljak preko čela, ali oči su bile iste kao u mojim snovima. Potrčao sam prema njemu i konačno dobio zagrljaj koji mi je svake noći izmicao.
Kasnije smo saznali zašto su svi vjerovali da je poginuo. Pored mjesta napada pronađena je njegova jakna i dokumenti, a čovjek koji ih je nosio nije preživio. Otac je jaknu nekoliko minuta prije granatiranja dao ranjenom prijatelju kako mu ne bi bilo hladno. Upravo zbog te zamjene proglašen je mrtvim.
Danas, kad god pričam ovu priču, ljudi kažu da su dječji snovi samo mašta. Možda i jesu. Ali ja i dalje pamtim da mi je otac svake noći dolazio, kleknuo i pokušavao me zagrliti. Kao da je negdje, iza žice, i on zatvarao oči i radio isto.
