Moja žena pomjera fotelju prema prozoru, a nepoznati muškarac otvara veliku crnu torbu. Već sam zakoračio iz hodnika kada je izvukao fotoaparat. Na naslonu stolice visila je dječja košuljica, a na stolu je stajala mala torta s brojem jedan.
Ona me je ugledala i problijedjela. „Zar nisi u Njemačkoj?“ pita me. Umjesto odgovora, ponovio sam ono što sam čuo: nalaženje u subotu, osnovni paket, usluge. Fotograf je spustio aparat. Tek kad sam naglas izgovorio sve što sam dva dana vrtio u glavi, čuo sam koliko optužujuće zvučim.
Pokazala mi je prepisku. Rezervisala je porodično fotografisanje za sinov prvi rođendan. Željela je da me dočeka album kad se vratim s puta, jer sam mjesecima govorio da nemamo nijednu lijepu fotografiju nje i djeteta. Paket je bio najjeftiniji, bez studija i dodatnih rekvizita. Zato su pomjerali namještaj da uhvate dnevno svjetlo.
Fotograf je ponudio da izađe na nekoliko minuta. Ostali smo sami, a ja sam počeo da se izvinjavam i da objašnjavam kako je razgovor zvučao preko bebifona. Saslušala me je, pa pitala gdje sam bio od petka. Kad sam rekao da sam prespavao u Novom Sadu da bih je provjerio, sjela je. Taj dio ju je pogodio više od mog upada.
„Mogao si da me pitaš. Dva dana si mi pisao da si stigao, da si umoran, da ideš na sastanak. Sve si to smislio, a meni nisi dao ni jedno pitanje.“ Nisam imao odgovor. Na telefonu su mi još stajale poruke iz hotela u kojima sam glumio da sam u drugoj državi. Do tada sam razmišljao samo o laži koju sam očekivao da otkrijem.
Fotografisali su njih dvoje. Nisam tražio da stanem pored njih i odglumim sretan završetak. Platio sam preostali iznos, a poslije smo dugo razgovarali, prvi put bez mog pokušaja da se opravdam. Album je stigao deset dana kasnije. Na prvoj fotografiji ona drži sina uz prozor i smije mu se. Gledam je često. Na toj slici nema ničeg sumnjivog, nikakve tajne koju je trebalo razotkriti. Samo trenutak koji je htjela da mi pokloni, a koji sam joj pokvario.
