Odjednom je njegov drug usporio i skrenuo na mali parking pored puta. Nisam znala šta se dešava. Pogledala sam momka, a on se samo nasmiješio i rekao:
„Sačekaj ovdje minut.“
Obojica su izašla iz auta. Srce mi je lupalo jer nisam imala pojma šta spremaju. Poslije nekoliko trenutaka moj momak je otvorio moja vrata i pružio mi ruku.
„Hajde sa mnom.“
Izašla sam, a iza drveća sam ugledala malu kućicu ukrašenu lampicama. Na stolu su bile svijeće, večera i fotografije iz naše dvije godine veze.
Tek tada sam shvatila — cijela vožnja bila je dio iznenađenja za našu godišnjicu.
Ali onda sam pogledala njegovog druga. U ruci je držao malu kutiju.
Pružio ju je mom momku, a on je kleknuo ispred mene.
Ostala sam bez riječi.
Otvorio je kutiju, ali unutra nije bio prsten.
Bila su dva ključa.
„Znam da još nismo spremni za brak“, rekao je, „ali mislim da smo spremni za sljedeći korak. Ovo su ključevi našeg prvog zajedničkog stana.“
Tada sam shvatila zašto je cijelog dana bio toliko čudan i nervozan.
A osjećaj da će se nešto dogoditi ipak me nije prevario.
Samo sam prvi put pomislila da najavljuje nešto loše, a zapravo me čekao jedan od najljepših trenutaka našeg života.
