Ruke su mi drhtale dok sam ubacivala memorijsku karticu u laptop. Mužev prijatelj sjedio je preko puta mene i šutio.
Na prvom snimku pojavio se moj muž. Sjedi u automobilu i gleda pravo u kameru.
„Ako ovo gledaš, znači da ti je Marko ipak pokazao snimke. Nemoj se ljutiti na njega. Ja sam mu zabranio da ti bilo šta kaže dok ne budem siguran.“
Zastala sam. Nisam razumjela o čemu govori.
Na sljedećem snimku muž je stajao ispred jedne zgrade i rekao:
„Posljednjih mjeseci primjećujem da novac nestaje s našeg zajedničkog računa. Mislio sam da je greška banke, ali nije.“
Srce mi je počelo snažno lupati.
Marko je tada tiho rekao:
„Zato sam dolazio kada njega nije bilo. Tražili smo dokumente koje je sakrio u garaži. On nije želio da te uplaši dok ne prikupimo sve dokaze.“
Otvorila sam posljednji snimak.
Muž je držao fasciklu i izgovorio ime koje sam dobro poznavala.
Bio je to njegov poslovni partner, čovjek koji je godinama dolazio u našu kuću i kojeg smo smatrali prijateljem.
„On je falsifikovao moj potpis“, rekao je muž na snimku. „I ako sam u pravu, pokušava da prebaci našu ušteđevinu na račun svoje firme.“
Pogledala sam Marka.
„Zašto mi muž ovo nije sam rekao?“
Spustio je pogled.
„Zato što je prije tri dana nestao.“
Osjetila sam kako mi se ledi krv u žilama.
Tada je Markov telefon zazvonio.
Pogledao je ekran, problijedio i pružio mi telefon.
Stigla je poruka sa broja mog muža.
Pisalo je samo:
„Ne vjeruj nikome. Ni Marku.“
