„Spasila moju kćerku iz zapaljenog autobusa”, dovršila je žena. Na fotografiji sam stajala kraj bolničkog kreveta, sa zavijenim rukama. Djevojčica pored mene danas je bila njegova vjerenica. Nisam je prepoznala odraslu, a njena majka mene jeste tek kad je prišla bliže.
Sin je pogledao fotografiju, pa moje šake. Ožiljke je znao cijelog života, ali nikada nije pitao odakle su. Govorila sam da su od stare nezgode. Nije mi bilo važno da se neko divi onome što sam uradila, naročito jer sam tog dana jedino mislila kako da izvučem dijete.
Njegova buduća punica rekla mu je da je godinama pokušavala da me pronađe. Poslije nesreće preselila se sa djevojčicom, a bolnica nije davala moje podatke. „Ti se stidiš žene kojoj moja kćerka duguje život”, izgovorila je toliko tiho da je čuo samo naš sto. Upravo zato je boljelo više nego da je vikala.
Sin je pokušao da me zagrli. Prvi put sam ustuknula. Rekla sam mu da moje zanimanje ne bi smjelo biti sramota ni da nikoga nisam spasila. Godinama je trošio novac zarađen tim istim rukama. Nije ga bilo stid kad sam slala za kiriju, knjige i odijelo u kojem je te večeri primao nagradu.
Vjerenica je sjela pored mene. Nije raskidala pred gostima niti pravila predstavu, samo mu je vratila ključeve njihovog stana i rekla da večeras ide sa majkom. Ja sam svoju haljinu nastavila plaćati još četiri mjeseca. Nosila sam je ponovo tek kad sam dobila posao vođenja malog servisa za čišćenje.
Sin danas dolazi nedjeljom i svaki put me predstavi kao svoju majku. Ja više ne sjedim kod izlaza, ali mu nisam rekla da je sve zaboravljeno. Neke povrede prestanu da krvare mnogo prije nego što prestanu da bole.
