…nisam je skoro prepoznao. Ne samo fizički. Promijenilo se nešto u načinu na koji je hodala, govorila i gledala sebe u ogledalu. Prvi put je djelovala kao osoba koja vjeruje da zaslužuje da bude primijećena.
Bio sam ponosan na nju. Barem sam mislio da jesam.
Počela je da izlazi češće, kupuje odjeću koju ranije nije nosila i objavljuje fotografije. Ljudi koji su je nekada ismijavali sada su joj slali poruke. U početku smo se zajedno smijali tome. Onda sam počeo osjećati ljubomoru.
Jedne večeri sam joj rekao da mi smeta što „previše uživa u pažnji“. Pogledala me i pitala: „A zašto ti je bilo lakše da me voliš kada sam mislila da me niko drugi neće?“
Ta rečenica me presjekla.
Uvjeren sam bio da sam ja drugačiji od svih koji su je vrijeđali zbog izgleda. I bio sam. Ali nisam primijetio da sam se navikao na to da se ona oslanja na mene za svaku potvrdu. Dok je bila nesigurna, osjećao sam se potrebnim. Kada je stekla samopouzdanje, počeo sam se bojati da će shvatiti da može bez mene.
Nekoliko dana kasnije rekla mi je da želi pauzu. Pomislio sam da ima drugog. Nije imala. Rekla je da prvi put u životu želi da otkrije ko je kada ne pokušava da se uklopi u tuđa očekivanja – ni u očekivanja ljudi koji su je ismijavali, ni u moja.
Najveći plot twist? Poslije tri mjeseca vratila se. Ali nije došla da obnovimo vezu. Došla je da mi zahvali što sam je volio kada ona nije znala da voli sebe. Rekla je da je to bilo stvarno i vrijedno, ali da zahvalnost nije dovoljan razlog da dvoje ljudi ostanu zajedno.
Danas smo u korektnim odnosima. I tek sada shvatam da se nije ona „pokvarila kada je smršala“. Promijenila se dinamika u kojoj sam se ja osjećao sigurno.
Da li mislite da sam bio sebičan jer mi je smetalo njeno novo samopouzdanje ili je normalno da se čovjek u takvoj promjeni uplaši da će izgubiti partnera?
