…ta rečenica „samo još ovaj put“ postala je nešto što smo slušali mjesecima. Svaki put bi obećao da je završio. Svaki put bi našao novi razlog zbog kojeg baš sada mora odigrati još jedan tiket.
Majka je prvo skrivala novac u špajzu, zatim kod mene, pa čak i kod komšinice. Otac je uvijek nekako saznao da novca ima. Počeo je da prodaje sitnice koje mu više „ne trebaju“. Stari alat, sat, radio. Govorio je da čisti kuću.
Jednog jutra majka me nazvala i rekla da ne može naći burmu. Otac je tvrdio da je vjerovatno negdje zametnuta. Otišli smo u nekoliko zalagaonica i u trećoj je prepoznala vlastitu burmu iza stakla.
Tad je nastala svađa kakvu nikad prije nisam vidio. Majka mu je rekla da joj nije problem izgubljena penzija, nego to što je prodao nešto što nosi od njihovog vjenčanja. Otac se zakleo da će burmu vratiti.
Plot twist je uslijedio dva dana kasnije. Burmu je zaista vratio. Pomislili smo da je konačno shvatio. Onda sam saznao da je novac za otkup burme posudio od svog starog prijatelja i obećao mu da će vratiti duplo „čim mu prođe siguran tiket“.
Tad sam mu rekao da ne postoji više nijedan siguran tiket. Postoji samo porodica koja više ne vjeruje nijednoj njegovoj riječi.
Pristao je da nam preda kartice i da penzija ide na račun kojim upravlja majka. Takođe je pristao da potraži pomoć. Prvih nekoliko sedmica bio je bijesan i govorio da ga tretiramo kao dijete. Kasnije je priznao da je prvi put mirno spavao jer nije cijelu noć računao kako da vrati dug.
Ali majka i dalje svaki put provjerava gdje joj je novčanik. Četrdeset godina braka ne briše se jednim obećanjem.
Da li biste vi poslije svega ostali uz supružnika koji iskreno pokuša da se liječi ili biste smatrali da prodaja burme i porodičnih stvari znači da je povjerenje nepovratno izgubljeno?
