Kad jednog dana, poslije skoro godinu dana, na vrata kafića uđe ona. Bila je sama, mnogo mršavija i bez onog osmijeha po kojem sam je pamtio. Sjela je za njihov stari sto u ćošku i naručila dvije kafe.
Spustio sam šoljice i nisam mogao da izdržim, pa sam je pitao: „Hoće li i on doći?“
Pogledala me je, a oči su joj se napunile suzama.
„Neće“, tiho je odgovorila. „Zato sam i došla.“
Iz torbe je izvadila malu fotografiju njih dvoje, snimljenu upravo u našem kafiću. Tada mi je ispričala da je mladić teško obolio. Onog posljednjeg dana kada je došao sam, već je znao šta ga čeka, ali nije želio nikome ništa govoriti. Samo je htio još jednom sjediti na njihovom mjestu i popiti ono što su uvijek zajedno naručivali.
Nekoliko sedmica kasnije izgubio je bitku sa bolešću.
Djevojka je uzela njegovu šoljicu, privukla je sebi i rekla: „Obećala sam mu da ću se jednog dana vratiti ovdje i popiti posljednju kafu za nas dvoje.“
Tog dana nisam naplatio nijednu od te dvije kafe. A njihov sto u ćošku nikada više nisam gledao istim očima.
