U torbi nije bio novac, kako sam prvo pomislio. Na vrhu je stajala stara koverta, a na njoj moje ime. Otvorio sam je, a unutra je pisalo:
„Ako ovo čitaš, završio si fakultet. Sad si čovjek koji može sam da zaradi i zna koliko vrijedi svaki dinar.“
Pogledao sam dedu, a on je samo ćutao. Ispod pisma nalazila se bankovna knjižica. Kada sam vidio iznos, ostao sam bez riječi.
Godinama je svakog mjeseca od svoje penzije odvajao novac na moje ime. Nije mi davao džeparac, nije kupovao skupe poklone i uvijek me tjerao da radim preko raspusta. A zapravo je sve vrijeme štedio za mene.
„Deda, pa zašto mi nikada nisi rekao?“ pitao sam.
Naslonio se na stolicu i odgovorio:
„Da sam ti davao novac kad god ga zatražiš, danas bi znao samo da trošiš. Htio sam prvo da naučiš da zaradiš. Ovo nije nagrada za fakultet, nego pomoć da započneš svoj život.“
U knjižici je bila ušteđevina dovoljna za učešće za mali stan.
Tada sam se sjetio svih trenutaka kada sam se ljutio na njega zbog deset eura. Prvi put sam shvatio da mi je deda svih tih godina davao mnogo više od novca — učio me je da jednog dana mogu da živim bez njega.
Zagrlio sam ga, a on me potapšao po ramenu i rekao:
„Nemoj meni zahvaljivati. Jednog dana uradi isto za svoje dijete. Samo mu nemoj odmah reći zašto.“
