…mlada medicinska sestra koju nikada ranije nisam vidio. Baba ju je držala pod ruku i smiješila se kao da je upravo riješila najveći problem na svijetu. Predstavila nas je, a onda bez imalo stida rekla: „Evo, ovo je ona fina djevojka o kojoj sam ti pričala.“ Nisam znao gdje da gledam. Sestra se zacrvenjela, a baba se zadovoljno nasmijala.
Dok smo išli prema autu, ljutito sam je pitao zašto me dovodi u neprijatnu situaciju. Ona je samo odmahnula rukom i rekla da čovjek ponekad mora pomoći sreći. Objasnila mi je da je tokom pregleda pričala sa sestrom i saznala da je slobodna, da voli knjige i da se nedavno doselila u naš grad. Na kraju mi je krišom gurnula papirić s njenim brojem telefona.
Danima nisam nazvao. Papirić sam nosio u novčaniku, uvjeren da bi poziv izgledao očajno. Baba me je svaki put pitala jesam li se javio „onoj dobroj djevojci“. Da bih je smirio, konačno sam poslao kratku poruku. Sestra je odgovorila gotovo odmah i priznala da je i njoj cijela situacija bila neobična, ali simpatična.
Počeli smo se viđati. Nisam baki odmah rekao jer sam želio biti siguran da veza nije samo prolazna. Međutim, ona je sve shvatila po mom izrazu lica. Tri mjeseca kasnije ponovo je završila u bolnici, ovog puta u mnogo težem stanju. Djevojka je tada bila uz nju i van svoje smjene, donosila joj čaj i namještala jastuk.
Baka je preminula nekoliko sedmica poslije. Prije nego što je otišla, uhvatila nas je za ruke i rekla da sada može biti mirna. Godinu dana kasnije vjenčali smo se. Na praznoj stolici u prvom redu stajala je njena fotografija, a u mom džepu isti onaj zgužvani papirić.
Tek mnogo kasnije supruga mi je priznala pravi obrt: baka joj nije samo dala moj broj. Zamolila ju je da me ne odbije odmah, jer je bila uvjerena da iza moje šutnje nije hladnoća nego strah od još jednog razočaranja. Posljednja osoba koja je vjerovala u moju sreću više nego ja bila je upravo ona.
