ŠEFU SAM POSLAO INTIMNU PORUKU NAMIJENJENU DJEVOJCI — SUTRADAN ME POZVAO U KANCELARIJU I REKAO NEŠTO ŠTO I DANAS PAMTIM
Postoje greške zbog kojih se čovjek zacrveni na nekoliko minuta, a postoje i one zbog kojih poželi ugasiti telefon, promijeniti posao i preseliti se u drugi grad.
Moja je bila ova druga.
Bio je četvrtak i iza mene je bio katastrofalan dan na poslu. Imao sam deset otvorenih razgovora, mejlove koji su neprestano stizali i šefa koji je svakih pola sata mijenjao nešto u vezi sa sastankom koji smo imali sljedećeg jutra.
Istovremeno sam se dopisivao sa djevojkom Anom.
Bili smo zajedno nešto više od godinu dana i planirali smo romantični vikend van grada.
Dopisivanje je, malo-pomalo, postalo prilično intimno.
Slali smo jedno drugom srca, vatrice i poruke o tome koliko jedva čekamo da ostanemo sami.
U tom trenutku telefon je zavibrirao.
Stigla je poruka od mog šefa:
„Nemoj zaboraviti dokumentaciju za sutra. Vidimo se u osam.“
Gotovo istovremeno Ana mi je poslala poruku:
„A šta prvo radiš kad ostanemo sami?“
Bez razmišljanja sam otvorio razgovor i napisao:
„Jedva čekam da ti skinem sve i pokažem kako sam te se uželio.“
Pritisnuo sam „pošalji“.
Tek nekoliko sekundi kasnije primijetio sam ime na vrhu ekrana.
Nije pisalo Ana.
Pisalo je: DIREKTOR.
Osjetio sam kako mi se stomak okreće.
Poruka je već bila pročitana.
Dvije plave kvačice.
„Ne, ne, ne…“
Pokušao sam je obrisati, ali bilo je kasno.
Naredna dva minuta djelovala su kao dva sata.
Onda je stigao odgovor.
„Vidim da se ozbiljno pripremaš za sutrašnji sastanak.“
Nisam znao da li se šali ili je bijesan.
Odmah sam napisao:
„Šefe, izvinite! Poruka je bila namijenjena djevojci. Pogrešan razgovor. Stvarno mi je neprijatno.“
Nije odgovorio.
Pet minuta kasnije stigla je nova poruka:
„Dođi sutra u 8 u moju kancelariju.“
Te noći skoro nisam spavao.
Ana se smijala toliko da je jedva govorila.
„Možda dobiješ povišicu“, zadirkivala me.
Meni nije bilo smiješno.
Sljedećeg jutra stigao sam na posao pola sata ranije.
Čim sam ušao, primijetio sam dvojicu kolega koji su me gledali i smješkali se.
Pomislio sam da je šef svima pokazao poruku.
U osam sam pokucao na njegova vrata.
„Uđi, zvjerko“, začuo sam.
Zaledio sam se.
Ušao sam.
Šef je sjedio za stolom potpuno ozbiljnog izraza lica.
Preko puta njega sjedila su još dvojica direktora.
Htio sam nestati.
„Sjedni“, rekao je.
Sjeo sam i gledao u pod.
Šef je nekoliko sekundi ćutao, a onda rekao:
„Dakle… jedva čekaš?“
Jedan od direktora se zakašljao pokušavajući sakriti smijeh.
Pocrvenio sam kao paradajz.
„Još jednom se izvinjavam. Stvarno je bila greška.“
Šef me gledao nekoliko sekundi.
A onda je prasnuo u smijeh.
Za njim su počela da se smiju i druga dvojica.
„Čovječe, opusti se“, rekao je. „Svima se dogodilo da pošalju nešto pogrešnoj osobi. Samo si ti podigao ljestvicu.“
Mislio sam da je neprijatnost završena.
Nije.
Nakon sastanka vratio sam se za svoj sto.
Na njemu je stajala mala kartonska kutija.
Na kutiji je neko napisao:
„ZA ZVJERKU.“
Unutra je bila nova maskica za telefon.
Uz nju ceduljica:
„Da ubuduće bolje vidiš kome šalješ poruke.“
Cijela kancelarija je umrla od smijeha.
Nadimak je ostao.
Mjesecima me šef nije zvao imenom.
Kada bi mu nešto trebalo, samo bi iz kancelarije povikao:
„Zvjerko, imaš minut?“
Najgore je tek uslijedilo nekoliko mjeseci kasnije.
Firma je organizovala novogodišnju večeru na koju su mogli doći i partneri zaposlenih.
Poveo sam Anu.
Čim smo prišli našem stolu, šef joj je pružio ruku.
„Ti si, pretpostavljam, prava vlasnica one čuvene poruke?“
Ana je prasnula u smijeh.
„Jesam.“
Šef je klimnuo glavom prema meni.
„Samo da znate, zamalo ste nam čovjeka koštali karijere.“
„Ne brinite“, odgovorila je Ana. „Od tada provjerava ime primaoca tri puta.“
I bila je potpuno u pravu.
Od tog dana mogu biti mrtav umoran, mogu imati dvadeset otvorenih razgovora i mogu žuriti koliko god hoću.
Prije nego što pritisnem „pošalji“, prvo pogledam ime.
Dvaput.
Ponekad i triput.
A nadimka „Zvjerko“?
Njega se, na moju nesreću, nisam riješio ni godinama kasnije.
