MOMAK ME JE ODVEO NA OSAMLJENO MJESTO I POČEO DA OTKOPČAVA PANTALONE — A ONDA SAM SHVATILA ZAŠTO SE SVE VRIJEME PLAŠIO DA ME POLJUBI
Upoznala sam Nikolu preko zajedničkog prijatelja.
Od prvog trenutka djelovao mi je potpuno drugačije od muškaraca koje sam ranije upoznavala.
Bio je miran, pristojan i pomalo povučen.
Nije pokušavao da me impresionira skupim stvarima niti je pričao samo o sebi.
Prvi put smo otišli na kafu.
Drugi put smo prošetali gradom.
Treći put smo zajedno večerali.
Sve je izgledalo normalno.
Jedino mi je bilo neobično što me nijednom nije pokušao poljubiti.
Čak i kada bismo se rastajali, samo bi me zagrlio.
Meni je to bilo simpatično.
Mislila sam da je jednostavno stidljiv.
Jedne večeri predložio je da odemo automobilom do vidikovca na obližnjoj planini.
„Lijep je pogled. Možemo malo razgovarati i odmoriti od grada“, rekao je.
Pristala sam.
Vozili smo se četrdesetak minuta.
Pričali smo, smijali se i slušali muziku.
Nisam osjećala nikakvu nelagodu.
Kada smo stigli, parkirao je automobil na mjestu sa kojeg se vidio cijeli grad.
Nekoliko minuta smo samo sjedili.
A onda je odjednom postao veoma ozbiljan.
„Moram nešto da ti kažem“, rekao je.
„Reci.“
Umjesto odgovora spustio je svoje sjedište.
Zatim je stavio ruku na kaiš i počeo da otkopčava pantalone.
Zaledila sam se.
„Nikola, šta radiš?“
Odmah sam posegnula prema vratima.
On je podigao obje ruke.
„Čekaj! Molim te. Nije ono što misliš.“
„Onda se zakopčaj!“
Odmah me poslušao.
Vidjela sam da je potpuno pocrvenio.
„Izvini. Ovo je ispalo užasno.“
„Šta si pokušavao?“
Nekoliko sekundi je gledao kroz prozor.
Onda je rekao:
„Zato te nisam ni poljubio. Plašio sam se da će stvari otići dalje i da ću onda morati da ti objasnim.“
Nisam razumjela.
Tada mi je ispričao nešto što očigledno nije lako govorio ljudima.
Prije nekoliko godina doživio je tešku saobraćajnu nesreću.
Automobil u kojem se nalazio udario je u zaštitnu ogradu.
Proveo je sedmice u bolnici i imao nekoliko operacija.
Ispod odjeće imao je velike ožiljke preko stomaka, kuka i gornjeg dijela noge.
Zbog toga se godinama stidio svog tijela.
„Svaki put kada bih započeo vezu, čekao bih posljednji trenutak da kažem“, objasnio je. „Jedna djevojka je reagovala toliko ružno da poslije nje dugo nisam nikoga puštao blizu sebe.“
Sada mi je bilo jasno šta je pokušavao.
Htio je da mi pokaže ožiljke prije nego što naš odnos postane ozbiljniji.
Samo je izabrao najgori mogući način.
„Mogao si jednostavno da mi kažeš“, odgovorila sam.
„Znam.“
Spustio je glavu.
„Ali kada pričam o tome, osjećam kao da moram nekome objašnjavati zašto izgledam ovako.“
Nekoliko trenutaka sam ćutala.
Bila sam ljuta jer me preplašio, ali istovremeno sam vidjela koliko mu je neprijatno.
„Nikola, ožiljci me ne zanimaju“, rekla sam. „Ali nikada više nemoj napraviti ovako nešto bez objašnjenja.“
Prvi put te večeri se nasmijao.
„Dogovoreno.“
Nismo ostali dugo.
Odvezao me kući.
Kada smo stigli ispred moje zgrade, nekoliko sekundi smo sjedili u tišini.
„Pretpostavljam da poslije ovoga nema četvrtog izlaska“, rekao je.
Pogledala sam ga.
„Ima.“
Podigao je obrve.
„Ozbiljno?“
„Da. Ali sljedeći put ja biram mjesto. I biće puno ljudi.“
Počeo je da se smije.
Tada me prvi put poljubio.
Kratko i nesigurno, kao da još uvijek očekuje da ću se predomisliti.
Nisam.
Nastavili smo da se viđamo.
Tek mnogo kasnije pokazao mi je sve ožiljke.
Kada sam ih vidjela, nisam osjetila ništa od onoga čega se on godinama plašio.
Samo sam pomislila koliko je strašno da je zbog nekoliko ružnih riječi jedne osobe godinama vjerovao da će ga svaka sljedeća žena gledati drugačije.
Danas, kada se sjetimo našeg prvog odlaska na planinu, oboje se smijemo.
Često ga zadirkujem:
„Znaš li da si izabrao vjerovatno najgori mogući način da djevojci kažeš da imaš ožiljke?“
On uvijek odgovori isto:
„Znam. Čudo je da nisi pobjegla.“
A ja mu kažem:
„Još veće je čudo što sam pristala na još jedan izlazak.“
Taj sljedeći izlazak pretvorio se u vezu.
A nekoliko godina kasnije — i u brak.
