…živa. To je bila prva rečenica u pismu koju sam morala da pročitam tri puta. Cijelog života sam pretpostavljala da je umrla ili da me je jednostavno napustila.
Baka je napisala da me je majka rodila veoma mlada i da tada nije bila sposobna da se brine o meni. Navela je njeno ime, prezime i grad u kojem živi.
O ocu je napisala samo jednu rečenicu: „Njega ne traži dok ne čuješ njenu stranu.“ Naravno da mi je upravo ta rečenica bila najteža za ignorisati.
Već narednog dana pronašla sam majku preko društvenih mreža i poslala joj poruku. Odgovorila je tek nakon nekoliko sati: „Znala sam da će ovaj dan doći.“
Ispostavilo se da je baka godinama bila u kontaktu s njom i slala joj moje fotografije. Moja majka nije bila žena koja me je zaboravila. Tvrdila je da joj je baka nakon velikog porodičnog sukoba zabranila da me viđa dok ne postanem punoljetna.
A onda mi je poslala fotografiju koja me potpuno slomila: ona, ja kao beba i muškarac kog nikada nisam vidjela. Na poleđini je bilo ime mog oca.
Nisam znala kome da vjerujem. Baka mi je bila sve, ali pismo je otvorilo priču koju više nisam mogla zatvoriti. Odlučila sam da ipak ne idem odmah kod majke. Prvo želim da saznam cijelu istinu, jer sam preko noći shvatila da jedna porodica može godinama živjeti sa dvije potpuno različite verzije iste priče.
