„Mama, zar danas nećemo prvo kod druge tete?“ pitao je sin i pokazao niz ulicu. Pomislila sam da je pobrkao dane, ali je odmahnuo glavom. Rekao je da tata petkom uvijek zastane pred kućom sa zelenom kapijom, pa tek onda ode do dadilje. Tamo ga, kaže, ostave u dnevnoj sobi da crta dok njih dvoje razgovaraju u kuhinji. Osjetila sam kako mi se ruke stežu oko volana, ali nisam htjela da ga uplašim. Odvela sam ga dadilji, vratila se do te kuće i dugo sjedila ispred nje.
Vrata je otvorila žena mojih godina. Čim je vidjela sina na fotografiji koju sam joj pokazala, prepoznala ga je i pozvala me unutra. Na stolu su bile njegove bojice i crtež našeg automobila. Rekla mi je da radi kao socijalna radnica i da je moj muž dolazio zbog savjeta. Nisam joj povjerovala. Onda je iz ladice izvadila fasciklu na kojoj je pisalo naše prezime. Nisam imala pojma zašto bi naš sin imao dosije, a još manje zašto je muž to krio od mene.
U fascikli nisu bili papiri protiv mene. Bili su nalazi, bilješke i preporuke dječijeg psihologa. Sin se posljednjih mjeseci budio uplašen, a kod dadilje je govorio da ne želi da mama bude tužna. Muž je pomislio da je to zbog naših svađa oko novca. Dovodio ga je na kratke razgovore petkom, a socijalna radnica je tražila da se prvo završi procjena prije nego što mi kažu. Bila sam bijesna što su odlučivali bez mene, ali me jedna rečenica u bilješkama zaustavila: „Dijete vjeruje da je odgovorno za majčinu bolest.“
Moja majka je umrla prethodne zime. Poslije sahrane sam danima plakala, a jednom sam sinu, ne razmišljajući, rekla da mi samo on daje razlog da ustanem iz kreveta. On je to shvatio doslovno. Svakog jutra se trudio da bude veseo kako se ja ne bih ponovo razboljela od tuge. Muž je primijetio da sin glumi osmijeh, ali nije znao kako da mi to kaže. Dok sam čitala njegove riječi zapisane dječijim rukopisom, moj bijes je ustupio mjesto stidu i strahu.
Te večeri smo muž i ja razgovarali bez prebacivanja krivice. Rekla sam mu da me nikad više ne isključuje iz odluka o našem djetetu. Onda smo zajedno sjeli sa sinom i objasnili mu da odrasli nose svoje brige i da on ne mora da čuva našu sreću. Pitao je može li onda ponekad biti tužan. Zagrlila sam ga i rekla da može uvijek. Sljedećeg petka otišli smo svi zajedno na razgovor. Prvi put poslije mnogo mjeseci sin nije morao da glumi da je dobro.
