…djevojku koja je nekoliko minuta ranije izašla iz kluba. Pokazao mi je fotografiju i pitao jesam li je možda vidjela. U prvi mah sam osjetila kako mi lice gori od neprijatnosti.
Cijeli sat sam bila ubijeđena da gleda mene, a on je zapravo pokušavao da pronađe nekog drugog. Rekla sam mu da nisam vidjela djevojku i očekivala da će samo otići.
Umjesto toga, ostao je pored mene i rekao da je riječ o njegovoj mlađoj sestri. Posvađala se sa društvom, izašla bez jakne i telefon joj je bio ugašen. Vidjelo se da je stvarno zabrinut.
Odjednom me više nije bilo briga zbog mog „razočaranja“. Pomogla sam mu da provjeri garderobu, parking i lokale pored kluba. Pitali smo obezbjeđenje i nekoliko taksista ispred.
Našli smo je dvadesetak minuta kasnije kako sjedi na klupi iza kluba i plače. Bila je dobro, samo povrijeđena zbog svađe sa prijateljicama. Kada ju je ugledao, potrčao je prema njoj kao da je nestala nekoliko dana, a ne pola sata.
Kada se sve smirilo, vratio se do mene. Zahvalio mi je i kroz smijeh rekao: „Sad mogu da priznam da sam te ipak primijetio, samo sam imao važniji problem.“
Razmijenili smo brojeve i nekoliko dana kasnije otišli na kafu. Nisam te večeri dobila filmsko udvaranje koje sam zamišljala, ali sam dobila mnogo bolji prvi utisak: upoznala sam čovjeka koji je prvo sat vremena tražio svoju sestru, a tek onda razmišljao o sebi.
