Pročitala sam mejl još jednom i prepoznala adresu pošiljaoca. Bio je to čovjek kojeg je gazda uvijek nazivao svojim najboljim prijateljem i koji je godinama vodio knjigovodstvo. U poruci je pisalo da sve treba izgledati kao greška jednog zaposlenog, a da direktor ostane izvan priče.
Inspektor me zamolio da ne uništavam ništa i da sačuvam svaki dokument koji imam. Rekla sam mu da želim da dam potpunu izjavu uz pravnu pomoć. Gazda je pokušao prekinuti razgovor, tvrdeći da sam uznemirena i da ne znam šta govorim. Prvi put nisam spustila pogled pred njim.
Kod kuće sam otvorila stari računar na kojem sam godinama čuvala službenu prepisku. Nisam očekivala da će mi jednog dana zatrebati. Pronašla sam poruke u kojima mi gazda naređuje da hitno potpišem prijemnice, kao i odgovore u kojima ga pitam zašto se podaci ne slažu. Svaki put me uvjeravao da je sve provjereno.
Najteži dio bio je razgovor s kolegama. Neki su mi vjerovali, neki su se plašili za posao. Jedna kolegica mi je priznala da je dobila nalog da preuzme moju kancelariju prije nego što je inspekcija uopšte došla. Tada mi je postalo jasno da su unaprijed odlučili ko će biti kriv.
Uz pomoć advokata predala sam dokumente nadležnima i zatražila zaštitu svojih radnih prava. Istraga je trebalo da utvrdi odgovornost svih uključenih. Nisam se pretvarala da poznajem ishod. Znala sam samo da moj potpis na papiru ne smije biti kraj cijele istine.
Nakon nekoliko sedmica gazda me nazvao i ponudio novac da povučem izjavu. Rekao je da smo ipak „kao porodica“. Odgovorila sam da porodica ne priprema žrtvu unaprijed. Prekinula sam poziv, a zatim zabilježila sve što je rekao. Petnaest godina sam vjerovala njegovim obećanjima. Od tog dana vjerovala sam samo dokazima.
