Ispod sinove fotografije pisalo je da sam ga napustila i da sam zbog nestabilnog ponašanja nepodobna da brinem o njemu. Kao svjedok bila je navedena moja najbolja prijateljica. Žena koja je upravo stajala iza vrata kupatila.
U fascikli su bile odštampane moje poruke: „Ne mogu više“, „Puknuću od umora“. Izostavili su sve prije i poslije njih. Nije bilo računa koje sam plaćala, ni njegovih molbi da uzmem još jednu smjenu. Moj umor su pretvorili u dokaz protiv mene.
Fotografisala sam svaku stranicu. Kad su izašli, muž je prvo pogledao fasciklu, pa mene. Prijateljica je navukla moj ogrtač koji je mjesecima bio kod nje. Rekla je da nisam trebala saznati na ovaj način, kao da bi neki drugi način bio manje prljav.
Nisam im dala svađu koju su mogli snimiti. Pozvala sam sestru da ode po sina, a ja sam izašla s torbom za čišćenje. Na stepenicama sam sjela jer su mi noge otkazale. Sestra me našla tamo i prvi put sam pred nekim priznala koliko sam sama u vlastitom braku.
Sačuvala sam poruke, raspored smjena i uplate za kuću. Kad je vidio da imam kopije njegovog plana, promijenio je priču. Govorio je da sam sve pogrešno razumjela i da ga je ona nagovorila. Prijateljica je tvrdila isto za njega. Ni tada nisu našli hrabrosti da izgovore vlastitu krivicu.
Danas radim manje i živim skromnije. Sin kod mene ima malu sobu i majku koja konačno spava cijelu noć. Oca viđa, ali ga ne učim da mrzi. Fasciklu sam sačuvala zbog sebe, da me njegova izvinjenja nikad ne ubijede da sam pretjerala. Šta biste vi uradili da neko vaš umor, nastao dok spašavate porodicu, iskoristi da vam uzme dijete?
