Apotekarka nije znala za našu svađu. Mislila je da svi znamo da brat već četiri godine plaća ono što ocu ne pokriva osiguranje. Račune je ranije preuzimao komšija, a otac je vjerovao da mu ja ostavljam novac. Kad sam čula iznose i datume, morala sam sjesti na stepenice ispred zgrade.
Očev ozbiljniji problem sa zdravljem otkriven je tek nedavno, ali lijekove za hronične tegobe uzimao je godinama. Brat je za to saznao preko komšije. Nije slao poruke ni tražio zahvalnost. Plaćao je koliko je mogao, radeći smjene u skladištu. Onaj račun u kesi slučajno je ostao među kutijama koje je tog dana prvi put donio lično.
Nazvala sam ga. Dugo je govorio da nije važno, a onda priznao da više ne kocka i da je završio liječenje zbog zavisnosti. Dugove je vraćao postepeno. Nije tvrdio da je očev bijes bio bez razloga. Rekao je: „Uzeo sam mu mir. Ne mogu vratiti godine, ali mogu barem nešto platiti umjesto njega.“
Otac nije odmah povjerovao. Tražio je račun, pa pitao zašto mu nismo rekli. Odgovorila sam da ja nisam znala, a da je on svaki pokušaj razgovora završavao istom rečenicom: nema više sina. Po prvi put nije viknuo. Gledao je u kutiju lijeka i okretao je kao da se na njoj nalazi odgovor koji ne zna pročitati.
Brat je došao nekoliko dana kasnije. Otac ga nije zagrlio na vratima. Samo je pomjerio svoju stolicu i rekao da sjedne. Razgovarali su o dugu, liječenju i granicama. Brat nije tražio ključ kuće ni novac. Otac nije obećao da je sve oprošteno. Ipak, zajedno su popili kafu koju sam im donijela drhtavim rukama.
Sada se čuju nedjeljom. Nekad razgovor traje tri minuta, nekad pola sata. Otac još provjeri novčanik kad brat ode i zbog toga mu je neprijatno. Brat kaže da povjerenje ne može požuriti. Ta iskrenost mi vrijedi više od pomirenja za fotografiju. Da li čovjek koji je godinama povređivao porodicu zaslužuje novu priliku kada djelima pokaže da se promijenio?
