Na fotografiji je moj sin stajao ispred škole, s ruksakom koji je dobio prije tri dana. Majstor ju je podigao za ugao, a ja sam mu rekla da je vrati. Ruke su mi bile ledene. Upravnik je ponavljao da stan niko ne koristi. Pitala sam ga ko još ima ključ. Odjednom više nije bio siguran.
Pozvali smo policiju i odveli dijete kod moje sestre. U praznoj sobi našli su ogrebotine na podu i svijetli pravougaonik uz zid, kao da je tu donedavno stajao mali sto. Mokra mrlja na našem plafonu poticala je od prosute tečnosti, ne od cijevi. Neko je prije otvaranja sklonio stvari i pokušao oprati tragove.
Sutradan je upravnik priznao da je rezervni ključ davao čovjeku koji je navodno obilazio stan za vlasnika iz inostranstva. Nije zapisao njegovo puno ime. Sjećala sam ga se iz hodnika: uvijek je nosio kutiju s alatom i pridržavao vrata komšijama. Jednom je sinu rekao da mu je ruksak baš lijep.
Nekoliko dana kasnije saznali smo da je čovjek ranije radio kod vlasnikove porodice i zadržao pristup stanu. U ostavi su pronađene i druge fotografije stanovnika zgrade. Zvuk stolice bio je stvaran. Neko je sjedio iznad naših soba dok smo mi raspravljali da li škripi namještaj u susjednom ulazu.
Preselili smo se privremeno. Sin nije znao sve detalje, ali je primijetio da provjeravam prozore i da se trzam kad zazvoni interfon. Govorila sam mu da odrasli rješavaju problem. Nisam željela da njegova škola i obična šetnja postanu mjesta kojih se boji. Sebi, međutim, nisam uspijevala objasniti zašto je fotografija ostavljena na vidnom mjestu.
Mislila sam da je tu priča završena dok mi sestra nije donijela drugi otisak koji je našla u sandučetu našeg novog stana. Na njemu nije bio sin. Bila sam ja, snimljena kroz kuhinjski prozor prethodne večeri. Predala sam je policiji bez čekanja. Od tada ne pokušavam sama zaključiti šta je slučajnost. Biste li se poslije ovoga ikada mogli vratiti u zgradu u kojoj ste godinama osjećali sigurnost?
