Na posljednjoj stranici bile su kolone s datumima, iznosima i bratovim imenom. Majka mu je godinama slala dio penzije. Uz neke uplate pisalo je „za lijekove“, uz druge „struja“ i „rata“. On je pred rodbinom upravo te troškove nabrajao kao dokaz da je sam izdržavao nju. Svesku je zatvorio čim je vidio prvi red.
Komšinica mu nije dopustila da je odnese. Majka joj je ostavila svesku nekoliko dana prije odlaska u bolnicu, zamolivši je da je pokaže ako među nama bude svađe. Nisam znala za uplate. Majka je meni govorila da joj ništa ne treba, a ja sam vjerovala jer je uvijek imala ručak spreman i osmijeh kad dođem.
Brat je tvrdio da je novac vraćao u gotovini. Pitala sam zašto onda traži cijelu kuću. Počeo je vikati da papir ne pokazuje ko je bio uz nju noću. Tu je bio u pravu: živio je bliže i pomagao više u svakodnevnim stvarima. Ali pomoć mu nije davala pravo da izmišlja račune i briše moje mjesto u porodici.
Onda je komšinica okrenula još jedan list. Na poleđini je majka zapisala: „On me obilazi. Ona me zove svaki dan. Nemojte im mjeriti ljubav novcem.“ To me zaustavilo više od svih iznosa. Sveska nije bila njena osveta sinu. Bila je pokušaj da nas oboje zaštiti od onoga što bi od nas mogla napraviti kuća.
Nisam potpisala odricanje. Bratu sam predložila da izdvojimo stvarne, dokumentovane troškove koje je platio i da ostatak riješimo mirno. U početku je odbijao, pa se poslije dvije sedmice javio bez povišenog tona. Priznao je da ima dugove i da je računao na kuću kao jedini izlaz. To mi je objasnilo pritisak, ali ga nije opravdalo.
Kuću još nismo prodali. Subotom dolazimo da provjetrimo, sredimo dvorište i polako odvojimo majčine stvari. Ne razgovaramo lako kao prije, ali više ne govorimo preko rodbine. Svesku čuvam kod sebe, a njenu poruku sam kopirala i njemu. Biste li pristali na dogovor s bratom koji vas je pokušao izgurati iz nasljedstva ili biste povjerenje smatrali zauvijek izgubljenim?
