Unuk je otrčao u svoju sobu i donio plavu fasciklu. Čuvala sam je u njegovoj ladici jer je snaja, otkako sam došla, stalno premještala moje stvari. Unutra su bile potvrde o novcu koji sam poslije prodaje stana uplatila sinu. Nisam sačuvala papir da im prijetim. Sačuvala sam ga jer je to bilo sve što mi je ostalo.
Kad sam se doselila, govorili su da ćemo kuću prilagoditi da imam svoj prostor. Platila sam zatvaranje terase i dio njihovog kredita. Moja soba postala je prolaz do ostave, a moje prisustvo smetnja. Ako bih uključila grijanje, rasipala sam. Ako bih ostala u hladnoj sobi, kvarila sam atmosferu svojom šutnjom.
Snaja je tog jutra rekla da njenoj majci treba soba i da ja mogu kod sestre. Nisam imala sestru; umrla je četiri godine ranije. Moj sin je to znao, ali nije ispravio ni tu rečenicu. Dok je unuk pružao fasciklu, prvi put je podigao glavu. „Nismo mislili baš danas“, promrmljao je, gledajući spakovane kese.
Nisam tražila da dijete presuđuje među odraslima. Zagrlila sam ga i poslala napolje da se igra. Onda sam sinu rekla da ću tražiti savjet o novcu koji sam im dala i da od tog trenutka sve dogovaramo pisano. Neću se više oslanjati na obećanje izgovoreno dok se nekome žuri do banke.
Prvu noć provela sam kod prijateljice. Sljedećih sedmica našla sam mali stan koji sam mogla iznajmiti od penzije. Sin mi je poslije razgovora pristao vraćati dio novca u ratama. Nisam dobila nazad izgubljeni dom, ali sam dobila mjesto gdje niko ne broji koliko puta sam skuvala čaj i gdje moje kese nisu spremne kraj vrata.
Unuk dolazi subotom. Njegov otac ga dovede i ostane na kafi, ali još ne zna kako da me pogleda bez stida. Snaja tvrdi da sam od običnog dogovora napravila dramu. Ja više ne objašnjavam zašto starost ne znači da čovjek smije ostati bez dostojanstva. Biste li se vratili kod svoje djece nakon što su vas ovako izbacila?
