Autobuske stanice mi nikada nisu bile posebno draga mjesta. Kao dijete sam se mnogo selio jer je otac mijenjao posao. Svaka stanica mi je značila novi grad, novu školu i prijatelje koje više neću viđati.
Prošle sedmice sam čekao autobus do susjednog mjesta. Na klupi pored mene bio je mali paket umotan u smeđi papir. Na njemu je pisalo moje puno ime.
Otvorio sam ga misleći da je neka šala. Unutra je bio drveni vozić, izgreban i bez jednog točka. Odmah sam ga prepoznao.
Otac ga je napravio kada sam imao pet godina. Na donjoj strani nožem je urezao moje ime. Izgubio sam ga tokom jednog preseljenja 1974. godine. Plakao sam danima, a otac mi je kasnije napravio drugi, ali prvi nikada nisam zaboravio.
Uz vozić je bila poruka. Pisalo je da ga je jedan vozač autobusa pronašao ispod sjedišta nakon posljednje vožnje. Čuvao ga je godinama jer je ime bilo urezano, ali bez prezimena i adrese nije znao kome da ga vrati.
Na kraju poruke stajalo je: „Moj otac je umro prošle godine. Pronašla sam igračku u njegovoj kutiji sa stvarima koje nije uspio vratiti. Mislim da pripada vama.“
Podigao sam pogled. Nekoliko metara dalje stajala je žena i posmatrala me. Prišla je i pitala jesam li prepoznao vozić.
Njen otac je četrdeset godina vozio autobus. Imao je naviku čuvati izgubljene predmete duže nego što je bilo razumno. U njegovom podrumu poslije smrti pronašli su kutije označene godinama: naočale, dječije rukavice, fotografije, medaljon, školske knjižice.
Većinu stvari nije bilo moguće povezati s vlasnicima. Ali na voziću je bilo ime i mala naljepnica starog prevoznika sa brojem linije.
Žena je preko lokalne grupe na internetu objavila fotografiju. Jedan moj školski drug iz djetinjstva prepoznao je igračku jer sam se nekada stalno hvalio da ju je otac napravio. Dao joj je moje prezime. Tako me je pronašla.
Pitala sam zašto paket nije jednostavno poslala poštom. Rekla je da je njen otac cijeli život pričao da je najljepši trenutak kada čovjek izgubljenu stvar vrati u ruke vlasniku. Htjela je vidjeti hoću li ga se zaista sjetiti.
Sjetio sam se čak i ogrebotine sa strane. Napravio sam je kada sam pokušavao voziti vozić po betonskim stepenicama.
Žena mi je pokazala očevu staru bilježnicu. Pored zapisa „drveni voz, dječak“ stajalo je: „Ime urezano, možda će se jednom javiti.“
Naravno da se nisam javio. Nisam ni znao gdje sam ga izgubio.
Pozvao sam ženu na kafu dok smo čekali svoje autobuse. Ispričala mi je da sada pokušava vratiti još nekoliko predmeta iz kutija. Ponudio sam pomoć u lokalnim grupama.
Vozić sam odnio kući i pokazao svom unuku. On se čudio zašto mi je toliko važna igračka koja nema ni točkove kako treba. Objasnio sam mu da ne držim samo komad drveta. Držim posljednju igračku koju je otac napravio prije nego što je posao i život postao mnogo teži.
Sutradan sam pronašao drugi vozić koji mi je otac napravio kao zamjenu. Stavila sam ih jedan pored drugog na policu.
Jedan me podsjeća na oca. Drugi na nepoznatog vozača koji je više od pola vijeka odbijao baciti dječiju igračku jer je vjerovao da izgubljene stvari ponekad ipak pronađu put kući.
Žena mi je nekoliko dana kasnije javila da je preko iste kutije izgubljenih stvari uspjela pronaći i porodicu kojoj pripada stari vjenčani prsten. Pomogao sam joj da objavu podijelimo u lokalnim grupama. Moj vozić je tako postao razlog da se još jedna stvar vrati vlasniku, što bi njenom ocu, kako kaže, bilo posebno drago.
Na polici sam ostavio i malu cedulju sa imenom vozača koji je igračku sačuvao. Moj unuk je rekao da će jednog dana, kada mene ne bude, znati zašto taj polomljeni vozić nije za bacanje.
