Volim kupovati poklone unucima. Ne zato što mislim da se ljubav mjeri novcem, nego zato što cijeli život štedim na sebi i raduje me kada mogu djeci priuštiti nešto što žele.
Najstariji unuk puni sedamnaest. Prošle godine kupila sam mu kvalitetne slušalice. Za Novu godinu patike. Nekoliko puta sam mu dala i po pedeset eura za izlazak.
Prije mjesec dana snaha me nazvala i rekla da to prestanem raditi. Ton joj je bio ozbiljan: bez gotovine, bez elektronike, bez skupih poklona. Ako želim nešto kupiti, neka prvo pitam nju ili sina.
Uvrijedila sam se. Pitala sam je zar ja ne mogu sama odlučiti šta ću pokloniti svom unuku. Ona je samo rekla da će mi objasniti kada bude mogla.
Na rođendan sam došla sa knjigom i običnom majicom. Unuk je djelovao razočarano, što me dodatno naljutilo na snahu. Onda sam u hodniku čula sina kako tiho pita: „Jesi li provjerila oglas za sat?“
Nisam trebala prisluškivati, ali sam izašla i pitala o čemu pričaju.
Snaha me odvela u drugu sobu i pokazala telefon. Na jednoj platformi za prodaju polovnih stvari nalazile su se fotografije slušalica koje sam mu kupila. Prodane. Patike – prodane. Sat koji je dobio od drugog djeda – upravo stavljen na oglas.
Novac je završavao na računima za online klađenje i kupovinu virtuelnih predmeta u igrama koje je zatim preprodavao da bi opet ulagao. Roditelji su problem otkrili tek prije nekoliko sedmica kada je nestao porodični tablet.
Prva reakcija mi je bila da kažem da je to dječija glupost. Snaha me zaustavila i pokazala ukupan iznos. Za nekoliko mjeseci kroz njegove račune prošlo je više od dvije hiljade eura.
Tada sam shvatila zašto mi ništa nisu odmah rekli. Bili su usred razgovora sa školskim psihologom i savjetovalištem i nisu htjeli da šira porodica počne moralizirati ili mu krišom davati novac.
Pitala sam zašto meni nisu vjerovali. Sin je rekao: „Zato što svaki put kad mu kažemo ne, on ode kod tebe i ti mu daš jer ti ga je žao.“
Bio je u pravu. Nisam znala problem, ali jesam često rušila njihove granice.
Razgovarali smo i sa unukom. Bio je ljut što su mi rekli, a onda se slomio. Priznao je da je prvi put dobio veću sumu i uvjerio se da može ponoviti. Kada je počeo gubiti, prodavao je stvari da „vrati ono što je izgubio“.
Rekla sam mu da neću tražiti nazad poklone niti mu nabrajati koliko sam potrošila. Ali više neće dobiti gotovinu od mene dok roditelji i stručnjaci ne kažu da je bezbjedno. Ako mu treba knjiga, kurs ili nešto za školu, platiću direktno.
Rođendanska atmosfera bila je čudna, ali nismo otkazali proslavu. Djeca iz razreda nisu znala šta se dešava i tako je trebalo ostati.
Kasnije mi se snaha izvinila što mi nije ranije objasnila. Ja sam se izvinila što sam njenu zabranu odmah protumačila kao ljubomoru i kontrolu.
Najvažnije sam shvatila kada sam vidjela koliko lako baka može postati rupa u porodičnom dogovoru. Ako roditelji postave razumnu granicu, a ja je tajno zaobiđem jer želim biti „dobra baka“, možda djetetu ne pomažem nego hranim problem.
Unuku sam za rođendan na kraju dala samo knjigu. Na prvoj stranici sam napisala: „Volim te i kad ti ne dam ono što tražiš.“
Nekad je to teži poklon od svega što se može kupiti.
Mjesec kasnije unuk mi je vratio knjigu koju sam mu poklonila i rekao da ju je zaista pročitao, a ne prodao. Zvuči kao sitnica, ali meni je značilo. Nismo slavili kao da je problem riješen. Samo smo primijetili jedan mali znak da počinje drugačije postupati sa stvarima koje dobije.
Roditelji su mi kasnije rekli da je počeo dobrovoljno pokazivati oglase i račune, bez skrivanja telefona. To nije dokaz da je sve prošlo, ali je prvi put odgovornost došla od njega, a ne samo iz zabrana koje smo mu postavljali.
