…jednu staru, uramljenu fotografiju svog muža!
U početku nisam obraćao pažnju na to. Mislio sam da je sasvim normalno da žena drži sliku svog supruga pored kreveta. Ali svaki put kada bismo bili zajedno, ona bi fotografiju okrenula prema zidu, a čim bih krenuo kući, vratila bi je na mjesto.
Jednog dana nisam mogao više da izdržim pa sam je upitao:
„Zašto svaki put okrećeš tu sliku? Zar te grize savjest zbog muža?“
Ona se nasmijala i rekla:
„Nije to ono što misliš. Postoji nešto što ti još nisam rekla.“
Osjetio sam kako mi srce ubrzano lupa.
„Pa reci mi, šta kriješ?“
Odjednom je postala ozbiljna, sjela na ivicu kreveta i tiho izgovorila:
„Čovjek na toj fotografiji nije moj muž.“
Pogledao sam je zbunjeno.
„Kako nije? Pa ko je onda?“
Nekoliko sekundi je ćutala, a onda rekla nešto zbog čega mi se krv sledila u žilama:
„To je čovjek zbog kojeg sam prije dvadeset godina morala da promijenim ime i preselim se u ovaj grad.“
A onda je zazvonio telefon. Pogledala je ekran, problijedjela i prošaputala:
„Nemoguće… On zna da si ovdje!“
