U fioci je bila stara koverta, požutjela od vremena. Na njoj je bakinim rukopisom pisalo moje ime.
Otvorila sam je i pronašla nekoliko dokumenata i kratko pismo.
„Dušo moja, ako ovo čitaš, mene više nema. Znam da će tvoj brat prvi tražiti kuću. Znam i šta će ti svi govoriti — da treba da popustiš jer si žensko i jer on ima porodicu.
Ali postoji nešto što nikada nisam imala snage da ti kažem.“
Ruke su mi počele drhtati.
Nastavila sam čitati.
„Kuća u kojoj sam živjela nije jedino što ostavljam iza sebe. Prije mnogo godina prodala sam zemlju koju sam naslijedila od svojih roditelja. Novac nisam potrošila. Čuvala sam ga za osobu koja je bila uz mene kada mi je bilo najteže.“
Ispod pisma nalazila se bankovna knjižica.
Nisam mogla vjerovati iznosu koji sam vidjela.
Ali najveće iznenađenje bio je posljednji dokument — ovjerena oporuka.
Baka je kuću ostavila meni.
Bratu je ostavila manji komad zemlje, uz jednu rečenicu:
„Nasljedstvo se ne dijeli prema tome ko je prvi stigao po ključeve, nego prema tome ko je bio tu kada vrata bolnice niko drugi nije želio otvoriti.“
Sutradan je brat došao sa suprugom i tražio da razgovaramo o prodaji kuće.
Spustila sam dokumente na sto.
Pročitao ih je i problijedio.
— Znači, uzela si sve? — upitao je ljutito.
Pogledala sam ga i mirno odgovorila:
— Nisam uzela ništa. Baka je odlučila kome ostavlja ono što je bilo njeno.
Tada sam shvatila zašto mi je rekla da fioku ne otvaram pred svima.
Nije željela svađu na dan svoje sahrane.
Ali je željela da prvi put u životu neko jasno kaže da moja briga, moje neprospavane noći i sve godine provedene uz nju nisu bile samo „moja dužnost“.
