Dva tjedna kasnije radila sam popodnevnu smjenu kada su se vrata restorana otvorila. Podigla sam pogled i ugledala istog starijeg čovjeka. Ovoga puta nije bio sam.
Pored njega je hodao gospodin u elegantnom odijelu kojeg sam odmah prepoznala — bio je to vlasnik restorana, čovjek kojeg sam do tada vidjela samo nekoliko puta.
Voditelj koji mi je oduzeo vikend-smjene odmah je dotrčao do njih.
„Gospodine Bellini, nismo znali da dolazite“, rekao je nervozno.
Starac je tada pokazao prema meni.
„To je ona djevojka.“
U restoranu je nastala tišina. Vlasnik mi je prišao i upitao: „Jeste li vi platili račun ovom čovjeku prije dva tjedna?“
Pomislila sam da ću dobiti otkaz. Ipak sam priznala: „Jesam. Nije imao dovoljno novca, a bio je gladan.“
Starac se nasmiješio.
„Nisam se vratio da tražim besplatan obrok“, rekao je. „Vratio sam se jer sam želio da moj sin upozna osobu koja je pomogla njegovom ocu kada nije znala ko sam.“
Zaledila sam se.
Vlasnik restorana bio je njegov sin.
Zatim se okrenuo prema mom voditelju i upitao: „Je li istina da ste je kaznili zbog toga?“
Voditelj je pokušao objasniti da sam prekršila pravila, ali vlasnik ga je prekinuo.
„Pravila postoje da štite restoran, a ne da kažnjavaju dobrotu.“
Potom je pogledao mene.
„Od ovog vikenda vraćate svoje smjene. A od sljedećeg mjeseca želim da budete pomoćnica voditelja.“
Nisam mogla vjerovati šta čujem.
Ali onda je starac izvadio malu kovertu iz džepa i pružio mi je.
„Ovo nije napojnica“, rekao je. „Otvorite je kod kuće.“
Te večeri sam otvorila kovertu i zaplakala čim sam vidjela šta se nalazi unutra…
