„Bako, mama ne zna da sam došao. Čuo sam šta su mama i tata pričali one večeri. Rekli su da više nećeš dolaziti jer si navodno rekla da ne želiš da me čuvaš.“
Ostala sam bez riječi.
„Ali ja znam da to nije istina“, nastavio je. „Čuo sam mamu kako govori tati da joj smeta što te toliko volim i što uvijek želim da budem kod tebe.“
Srce mi se steglo. Nisam mogla da vjerujem da je razlog zabrane bio tako nešto. Nisam željela da dijete bude između nas, pa sam mu rekla da se vrati kući i da ću ja razgovarati sa njegovim roditeljima.
Te večeri nazvala sam sina i zamolila ga da dođe sam.
Kada je stigao, spustio je pogled i rekao:
„Mama, moram nešto da ti priznam. Znao sam zašto ti je zabranila da dolaziš, ali sam ćutao da sačuvam mir u kući.“
Pitala sam ga samo jedno:
„A zar ti nije palo na pamet koliko mene boli što dva mjeseca nisam vidjela svoje unuče?“
Tada su mu krenule suze.
Sljedećeg jutra neko je ponovo pozvonio na moja vrata. Ovoga puta bila je snaha.
Ušla je, sjela za sto i rekla:
„Moram vam priznati pravi razlog zbog kojeg nisam željela da viđate unuka. Nije ono što mislite…“
