„Draga djevojčice,
primijetila sam da si cijelo veče bila tiha i da si se osjećala neprijatno. Žao mi je zbog toga. Gledala sam te jer sam pokušavala pronaći pravi trenutak da ti priđem, ali si otišla prije nego što sam uspjela.
Moja kćerka mi je danima pričala o tebi. Rekla mi je da si najbolja učenica u razredu, da joj uvijek pomažeš i da si jedina stala uz nju kada su joj se druga djeca smijala.
Zato te nije pozvala zato što joj te je žao. Pozvala te je zato što te smatra pravom prijateljicom.
A poklon? Rekla mi je da od tebe ne želi ništa osim da dođeš.“
Ispod poruke je bila još jedna rečenica:
„Molim te, pogledaj mali džep na rancu.“
Otvorila sam ga i unutra pronašla malu kutijicu. U njoj je bila narukvica i fotografija mene i slavljenice koju je njena mama napravila dok smo sjedile za stolom.
Na poleđini fotografije pisalo je:
„Za moju najbolju drugaricu.“
Sutradan sam došla u školu sa narukvicom na ruci. Čim me je ugledala, potrčala je prema meni i zagrlila me.
Tada sam prvi put shvatila da sam njihove poglede pogrešno protumačila.
Godinama kasnije nas dvije smo i dalje prijateljice, a onu poruku njene majke još uvijek čuvam.
